Moja frizerka ne želi čitati moj roman – ona bi radije napisala svoj

Trinaest. Čovjek pomisli da je to bilo jučer. Naravno, mi smo ga redovno osvježavali, dodavali tekstove i fotke, najave… ali opet – trinaest godina proleti kao ništa.

Imam ja sve ove godine društvene mreže, i znam vrlo dobro kako to funkcionira. Imam i moju predivnu, talentiranu asistenticu Anu koja je već jako dugo uz mene, eto i sada brine o svemu ovome. Ja sam oduvijek imala neki recimo nazovimo to tako – otpor prema svemu tome. Ali i moj izdavač Neven kaže – Katja, bitno je. Aktualno. Potrebno. Neminovno. Trebaš. Eto, ovog puta sam i ja osjetila važnost ovoga, pa sam rekla sama sebi: „Ok. Idemo ali na drugačiji način“.

Dakle, posljednjih nekoliko mjeseci aktivno istražujem sve: što ljudi čitaju, što klikaju, što ih zadrži duže od tri sekunde. Sjećate se „spomenara“ u osnovnoj školi? Radila sam ih nekoliko, na tjednoj bazi – samo da postavim posebna pitanja i dam ga nekome tko mi se sviđa. Da, to je bio moj adrenalin.

Isto se pitam i za ovaj blog, — hoće li to ikome biti zanimljivo, imaju li ljudi vremena za išta što traje dulje od pet sekundi? Što uopće traže?

Što sam više analizirala, sve sam više shvaćala jedno: meni je ovo alat i tako ću ga koristiti. Krenula sam – iskreno, bez filtera i jeftinih trikova. Tako ću i nastaviti, naravno. Pa što bude- nek bude!

Naime, moj cilj i motivacija jest: da moji romani, u ovom slučaju Vrata iskupljenja – dođu do nekoga kome je to važno. Samo to. I zato evo upravo dolazim do pitanja: da li čitamo?

Objasnit ću vam zašto se to pitam: Naime, svaki autorski rukopis ima svoje beta čitatelje. To su oni ljudi koji prvi čitaju rukopis i mogu autoru dati korisne smjernice: razumije li se radnja, ima li nelogičnosti,jesu li neki dijelovi preopširni i slično. To je velika pomoć, i imala sam veliku sreću: Anka Poropat (iz kluba čitatelja), divna žena, i moja sestra — strastvena ali objektivna čitateljica — bile su izvrsne. Spasile su me. Jer, vjerovali ili ne, više od tridesetak ljudi me odbilo. Govorimo o mojim prijateljima i bliskim poznanicima. Razlozi su bili jasni i svakodnevni: oprosti, nemam vremena ni pogledati omiljenu seriju; oprosti, imam puno posla; do Nove godine ne mogu ni disati od posla; na poslovnom putu sam; oprosti, u gužvi do grla sam; jao, djeca me izmore…

I da vam pravo kažem — razumijem ih. Dan prođe kao vihor. Dođe noć, dođe jedan – dva ujutro, i ulovim sebe kako sjedim i pitam se: „Je li ovaj dan uopće postojao?“ Jedino vrijeme kad nešto mogu raditi je noć, jer ostatak dana… telefon, mailovi, ljudi, poruke, pitanja, aplikacije koje ti navodno olakšavaju život, a zapravo te zatrpavaju. Naravno da nemamo vremena čitati kad nas dan pojede i sažvače — ali ima li onda ikakvog smisla pisati?

Jer, sve je postalo nekako instant i površno. Svi misle da sve mogu. Educiraju nas, uče, bombardiraju. Online škole, online ljubavi, recepti za sve — od kuhanja do psihičkih poremećaja i terapija. Svi smo postali bipolarni — ako nemaš lajkove i pratitelje, ne postojiš. Pa ako i platiš za dodatne lajkove i pratitelje – opet ništa. Nema tu nekog privatnog samo ispunjenja i zadovoljštine. Prazna rupa – uvijek ostaje prazna rupa. A dobrobiti oko poslova, kakvih god – na taj viralni način, postao je u stvari jedini službeno prihvaćeni PR i marketing. Da, vremena su se promijenila i to je ok. Ali i ono što se je promijenilo je – da je puno toga vrijednog i kvalitetnog postalo nevažno. I da to može svatko. E pa, ipak ne može.

Imam i nekoliko anegdota oko svega ovog.

ANEGDOTE — o pisanju, ljudima i očekivanjima

Bio je jedan lijep dan i otišla sam kod frizerke — zapravo, kod njezine pomoćnice. Sjela sam, ona radi frizuru, mi čavrljamo, kao što to biva kod frizera. U jednom trenutku ona me pogleda, „preko“ ogledala, i pita:

— Katja, možete mi preporučiti nešto lagano za čitanje?

A ja sva sretna. Pogledamo je i kažem:

— Naravno, eto mogu ti donijeti jedan od mojih ranijih romana, recimo Placida Curatto, lagano štivo – malo seksa, malo droge, malo rock’n’rolla… više onako krimi sfera.

A ona meni potpuno mirno, onako usput, preko fena:

— Ma ne treba, hvala. Napisat ću ja sama svoj roman.

E, tomu se nisam nadala. Nekoliko dana sam razmišljala o toj rečenici — kako ljudi stvarno misle da je napisati roman kao skuhati juhu iz vrećice. Ali nije baš tako.

Nova situacija. Imam prijatelja koji je odlučio „malo imitirati mene“, tako je šarmantno rekao tog dana na telefonu. Bilo mi je to preslatko. Jako je talentirana i vrlo zanimljiva osoba. Puno putuje a mene često nadahnjuje svojim pričama iz života. Volim se družiti s njim a naše prijateljstvo je jedno od onih dugih, dragih – životnih. Zove me jedan dan i kaže:

— Kejt, ja ću napisati roman o svom životu. Inspirirala si me. Malo ću te imitirati.

Ja mu razdragano kažem:

— Super, ako te to veseli — kreni. Ja ću ti pomoći koliko god mogu.

I onda me nazove nakon par dana. Pitam ja njega kako ide pisanje:

— Onako. Napisao sam jednu stranicu… ali nisam danas raspoložen. Možda da si odredim dva sata dnevno za pisanje, što ti kažeš?

Ostala sam otvorenih ustiju. Nisam nikad tako razmišljala o tome. Radno vrijeme za pisanje? Pa ne možeš ti inspiraciju naručiti od četiri do šest popodne! Ja kad pišem — pišem dan i noć, danima i satima. Ne stajem ni da jedem. Ali da, razumijem i slažem se. Nismo svi isti. I to je potpuno u redu.

Onda eto, imam i jednog prijatelja koji je želio da ja napišem knjigu o njegovim ljubavnim i seksualnim avanturama, ljubomori i iskorištavanju — pod njegovim imenom, naravno. Misli da bi tako pomogao onima koji su bili na njegovom mjestu i da bi se mnogi tu pronašli.

Slažem se. Zašto ne. Kažem mu:

— To se zove ghostwriter. Mogla bih. Ali, trebaju mi barem tri aktivna mjeseca istraživanja i pisanja.

A on:

— Koliko bi to koštalo?

Ja kažem:

— Pa recimo mislim da bi bilo fer da to bude u omjeru od tri mjesečne plaće. Ipak ću cijela tri mjeseca posvetiti tome a uz to ne mogu raditi ništa drugo.

Naravno — bilo mu je preskupo.

Pa se nekako uvijek dok razmišljam o tome, sjetim našeg vrtlara koji je za rezanje živice oko kuće, tražio ni više ni manje nego 1000 eura. Firma kojoj smo nakon toga poslali upit, tražila je čak 2000 eura. A radi se o samo nekoliko sati posla. I tako u krug.

I dok ovo pišem, uhvatim sebe kako vrtim u glavi ista pitanja: čitaju li ljudi, imaju li vremena, imaju li volje? Onda se nasmijem. Možda je stvar zapravo puno jednostavnija. Oni koji vole čitati — oni uvijek pronađu svoj put. Knjige na kraju uvijek nađu svoje ljude.

Svatko od nas čita drugačije. Ja, recimo, kad uzmem nešto čitati — mora mi se odmah svidjeti. Prva, druga, treća stranica. Ako me ne povuče, ne mogu dalje. To isto vrijedi i za filmove. Glazbu. Ljude. Moja sestra čita sve, od početka do kraja, bez obzira na prvi dojam, kaže – želi steći cjeloviti dojam. A ja čitam brzo, dijagonalno, pogotovo kad su u pitanju neki rokovi. A ako mi se nešto svidi – onda jednostavno „gutam“.

Recimo, kad sam završila pisati prva dva romana trilogije: Vrata iskupljenja i Tajnu narudžbu, bila sam toliko visoko na adrenalinu da sam odmah netom, morala napisati osam-devet kratkih priča da se spustim u normalu. To je moja droga — riječi, misli, rečenice. Volim ih toliko da ako netko stavi pogrešnu interpunkciju, ja odmah burno reagiram. Kao da netko fizički reagira na mene. Zaboli me i presiječe u mozgu. Sve sirene se upale.

Jeste li vi ikada razmišljali o interpunkciji, o riječima? O brzini svega što juri pored nas… o čitanju?