Zašto se svi zaljube u Martina Vellovića — i zašto je to opasno
Prije nego što vam predstavim pojedine likove, moram vas vratiti u 1796. godinu.
U jedno istarsko selo, skriveno između šuma, magle i tišine koja nije uvijek mirna. U vrijeme kada se moć mjerila zlatnicima, a istina šaptala iza zatvorenih vrata. Kada je jedno pismo moglo pokrenuti lavinu, a jedno kucanje na vrata promijeniti sudbinu cijele obitelji.
To je svijet Vrata iskupljenja.
Ali u središtu tog svijeta ne stoji selo. Ne stoji crkva. Ne stoji pismo. Stoji jedan čovjek.
Martin Vellović.
Kad me pitaju tko je Martin Vellović, uvijek zastanem. Jer on nije nastao u jednom danu. Nije sišao s papira gotov. On se stvarao. Rađao. Mijenjao. Rastao s drugim likovima, s vremenom u kojem živi, ali i s mojim vlastitim pitanjima o vjeri, moći i ljubavi.
I moram priznati nešto. Bojala sam ga se. Ne zato što je svećenik. Ne zato što je iscjelitelj. Nego zato što je autoritet. A autoritet je najopasniji kada u sebe ne sumnja.
Martin zna teologiju, medicinu, filozofiju. Liječi. Propovijeda. Vodi. U selu ga poštuju, ali ga se i boje. On je moralni stup. Uvijek postoji posebna distanca prema onome tko nas može izliječiti. Kao i danas prema liječniku — stojimo pred njim s poštovanjem, ali i s tihom nelagodom, jer zna naše slabosti. Martin je imao tu moć. Ljudi su ovisili o njemu.
Ali žene su ga gledale drugačije. Ne zbog propovijedi. Nego zbog načina na koji je šutio.
Žene iz sela donosile su mu je bilje. Antonia je dolazila sa svojim neobičnim sposobnostima, gotovo opasnim intuicijama. Marija Zelenković bila je bezgranično, opsesivno zaljubljena u njega.
On je sve to promatrao. Nikada nije prelazio granicu. Nikada nije posezao. A upravo ta granica bila je magnet.
Jer najopasniji je muškarac koji je jednom bio slomljen — i odlučio je da mu se to više nikada neće ponoviti. Tu sam ga razumjela. I tu sam ga se bojala. Ta pukotina bila je moja.
U ljubavi sam rastrgana. Uvijek jesam. Sigurna sam — ali sumnjam. U ovom trenutku dok pišem, sumnjam. A s druge strane, potpuno sam uvjerena da znam što radim. Ako osjetim da je nešto dobro, prepustim se. A onda vrlo brzo ponovno počnem analizirati.
Ja sam prva pukotina.
Jer napravim sve da u nečemu pronađem grešku. A istovremeno napravim sve da je ne pronađem. Martin je morao biti takav. Dok sam ga stvarala, shvatila sam da me manje zanimaju “čisti” likovi, a više oni koji nose unutarnji sukob. U velikoj književnosti uvijek me privlačila ta napetost — lik koji ima strukturu, ali ispod nje vrije.
Ponekad su me pitali podsjeća li me Martin na nekog iz klasične književnosti. Nije on Karenjin. Nije knez Miškin. Nije ni brehtovski hladni promatrač sustava. On ne stoji iznad svijeta — on stoji unutar njega, ali pod kontrolom.
Možda je bliži figuri poput Jamesa Deana. Ne zato što je buntovnik izvana, nego zato što u sebi nosi nemir. Dean svoj bunt pokazuje. Martin ga skriva. Jedan je kaos. Drugi je red. Ili barem tako mislimo.
Ali red bez sumnje postaje krut. A kaos bez granice postaje destrukcija. Martin stoji točno između.
Prvotno je sve trebao biti film. Razmišljala sam u kadrovima. Svjetlo kroz uski prozor. Šum misnog plašta. Tišina prije nego što netko progovori. U traileru ga je igrao Livio Badurina, kojeg poznajem gotovo cijeli život. Ta njegova asketska suzdržanost, ta mirna prisutnost, pomogla mi je da spojim lik koji je istovremeno zatvoren i magnetičan.
Satima smo razgovarali o njemu. Rasklapali ga. Sastavljali. Pitali se gdje prestaje svetost, a počinje kontrola. Jer kontrola je druga strana vjere.
I tu dolazi Marko Antonio Mattei.
Dekadentan. Mlad venecijanac. Razigran. Onaj koji vjeruje u užitak i igru. Jedan vjeruje u red. Drugi u slobodu. Njihov odnos je gotovo muški dvoboj. Dva svijeta. Dva ega. Dva načina razumijevanja moći.
Jedan stoji čvrsto u strukturi. Drugi pleše po rubu.
I između njih stoji pitanje koje me oduvijek zanimalo — koliko daleko može otići čovjek koji je uvjeren da čini dobro?
I postoji još jedan odnos koji me intrigira. Pomoćnik od Vellovića: Domar.
Njih dvojica ne vode velike dijaloge. Ne objašnjavaju se. Ne ispovijedaju. Oni šute. Razumiju se pogledom. Poštuju se — ali uvijek s distancom. Uvijek s malim odmakom.
To su odnosi koji su me oduvijek fascinirali. Ne oni glasni, dramatični, nego oni tihi, napeti. Oni u kojima se perspektive sudaraju bez riječi.
Martin je autoritet. Domar je promatrač. Jedan stoji na oltaru. Drugi stoji sa strane. Ali ponekad upravo onaj koji stoji sa strane vidi više.
Dok sam pisala trilogiju — Vrata iskupljenja, Tajna narudžba i Sveta istina — znala sam da svaki roman mora stajati samostalno, ali tek zajedno daju punu sliku. U drugom dijelu polako se otkriva prava pozadina Martinove rane. U trećem dolazi suočavanje.
Ali nikada mu nisam dala potpunu čistoću. Jer nitko nije čist. Nitko nije savršen. I bilo bi čudno tražiti da jest. Možda je zato ostao najkompleksniji lik trilogije. Ne zato što je najmoćniji. Nego zato što je najrastrganiji.
A rastrganost je uvijek plodno tlo za priču.I možda je upravo zato opasan. Jer ljudi se najčešće zaljube u ono što ne mogu do kraja razumjeti. A Martin Vellović nikada se ne daje do kraja. Možda nas ne privlači čovjek. Možda se u ljubavi zaljubimo upravo u granicu.
Aktualno izdanje
