Nažalost — ili na sreću — moj dan pisanja počinje noću. Ne planiram to. Ne sjednem i ne kažem: “Sad ću pisati.” Dogodi se. Kao da netko tiho pokuca. I ako otvorim ta vrata — gotovo je.
Kad sam u toj strasti, pišem i noću i danju. Zaboravim na vrijeme. Na jelo. Na poruke. Na sve. Zato me najviše nasmije — a ponekad i naljuti — kad me netko nazove u 8 ujutro. Ili još bolje, kad mi netko pozvoni na vrata bez najave. To je obično poštar. Ili neki slučajni prolaznik koji nešto prodaje ili želi nešto pitati.
I dok tako stojim na vratima, raščupana, u pidžami, redovno pokušavam objasniti da je moje radno vrijeme noću. Opravdavam se i ne osjećam se ugodno. Kako da nekome objasniš da ja spavam realno 4–5 sati, ali da je moja satnica i raspored pomaknut i drugačiji od drugih ljudi? Teško. Ljudi to ne razumiju i ne shvaćaju. Isto tako, noć je moje vrijeme i za montiranje, za bilo što gdje trebam mir i fokus.
Jer danju imam telefonske pozive, obaveze, sastanke, dogovore.
Dan je za svijet. Noć je za mene.
Počinjem raditi oko deset ili jedanaest navečer. Pišem do šest, ponekad sedam ujutro. Onda spavam četiri, najviše pet sati. I uvijek imam osjećaj da se moram nekome ispričavati zbog toga. Kao da je noćni rad neka čudna navika, a ne moj prirodni ritam. Pa zato često kažem s osmijehom: radim noćnu smjenu – tako to lakše prihvate. Ali ja drugačije ne znam.
Najviše volim onaj trenutak kad otvorim laptop. Onu prazninu koja ne prijeti — nego poziva. Riječi me tada same pronađu. Ne vraćam se na već napisano. Ne analiziram. Samo idem. Pišem, pišem, pišem. Kao da hvatam nešto što bi moglo pobjeći ako zastanem. Kasnije uređujem. Povezujem. Režem. Dodajem.
Isto je i kad montiram.
Imam svoj studio kući i tu montiram sve što radim, svoje spotove i dokumentarne filmove. Jer montaža za mene nije tehnički posao. To je režija. To je za mene najvažniji dio stvaranja. Režiram dok montiram. Režiram dok pišem. Često i na samom snimanju gledam monitor (to je moj posao na terenu) i već dok gledam ili najavljujem nove scene koje moramo snimiti – montiram direktno u mojoj glavi.
A kad imam blok — a naravno da ga imam — sjednem u auto. Vozim. I onda cijelu scenu prevrćem iz pet, šest perspektiva.
Što ako on kaže ovo?
Što ako ona šuti?
Što to znači za drugo poglavlje?
Što to znači za drugi roman?
A što za treći?
Ako sada ode – kako će se vratiti? Što će joj ili njemu reći?
Kad sam pisala trilogiju Vrata iskupljenja, znala sam: ako nešto postavim u prvom dijelu, moram točno znati kako će se razviti u drugom i kako će završiti u trećem. To je u stvari vrlo opsesivan posao. I predivan. Jer – pisanje je i atmosfera.
Dok sam pisala, radnja je bila u Tarskoj jeseni. Duboka jesen. Magla. Vlažno. Teško.
I ja sam to osjećala fizički. Došlo je ljeto — a ja sam i dalje imala osjećaj vlage u kostima. Kao da živim u toj magli. Kao da mi je tijelo zadržalo atmosferu romana.
Sve dok to nisam izbacila iz sebe. I trebalo mi je vremena da se “spustim u realnost”. Napisala sam 7 kratkih priča, jednu za drugom ( dvije od njih možete pročitati pod “Note’s” na mom web situ), da se polako odvojim od tog svijeta. To je bilo kao skidanje s neke ovisnosti. Kao da moraš pažljivo izaći iz stvarnosti koju si sam stvorio.
Dok pišem, osim kave i tišine, ništa drugo ne postoji.
Telefon je ugašen. Vrata zatvorena. Svijet isključen. Pisanje za mene nije posao. To je ritam. Strast. Disanje. Ne prisiljavam se pisati — pisanje, recimo, prisiljava mene. Kad završim, samo se srušim u krevet. Spavam malo, ali nemirno. Jer jedva čekam da nastavim.
U pauzama sjednem u auto, uzmem svoju Coffee2Go – otvorim prozor i pustim kisik i prirodu da uđu i da me ispune. Nahrane. I uvijek me iznova obuzme isti osjećaj: potpuna opuštenost.
Nevjerojatno je koliko je svaka napisana rečenica za mene – komadić slobode. Zato se vraćam. Opet i opet. Eto — recimo tako nekako izgleda moj dan. Ili noć. Dok pišem, ništa ne grickam, ne jedem. Samo dišem i pišem. Teško se u tim trenucima mogu i družiti jer je logično da moji prijatelji ne razumiju osjećaj u kojem se nalazim, zato se izoliram. Da, opsesivna sam, intenzivna i strastvena. Ali i potpuno svoja. Pišem uvijek na istom mjestu, u mojoj udobnoj fotelji, a laptop mi je na koljenima. Pored mene je uvijek čaša vode ili limunade, krema za ruke i parfem koji volim već trideset godina – Davidoff, Cool Water.
Uvijek mi je zanimljivo kada me netko pokuša vratiti u stvarnost dok pišem. Teško mi je tada započeti običan razgovor jer ja nisam “tu”. Ja sam potpuno unutra.
Situacije iz života
Sjećam se jedne situacije s ručka. Sjedila sam s prijateljicom, ona je pričala, postavljala mi pitanja, a ja sam imala osjećaj kao da živim paralelni život. U jednom trenutku me pogledala i rekla: “O čemu ti sada razmišljaš? Gdje si ti?”
Rekla sam joj: “Oprosti, upravo sam u jednoj sceni.”
A njoj je to bilo fascinantno. “Kakvoj sceni?”
I kako da ti sad nekome sve što osjećaš jednostavno samo prepričaš? Teško je to. Osim toga, pisanje je promjenjivo. Već sljedeće noći ta se scena promijenila i bila je neka potpuno nova situacija i likovi u njoj.
Moje scene uvijek imaju miris. Imaju hranu. Imaju čaše na stolu, vlagu u zraku, zvuk pribora, atmosferu koja se može dodirnuti. Hrana mi je oduvijek bila važna. I u životu i u pisanju.
Nikada nisam bila od onih koji vole gužve, barove, diskoteke. Željela sam čuti tko priča i o čemu priča. Moji su se svjetovi gradili kod kuće. Društvene igre, partije, pašteta od tune, palačinke s Nutellom. Ljudi su dolazili k meni jer su znali da će kod mene uvijek biti konkretno, jasno, jednostavno – i da će se jesti. Tko ne voli paštetu od tune i palačinke s Nutellom?
Sjećam se jednog od mojih partija na vrhu nebodera u Rijeci, u mom stanu. Ja ga od milja zovem „Čardak“ jer nije ni na nebu ni na zemlji. Bilo je puno nepoznatih ljudi, glasovi, smijeh, čudne kombinacije karaktera. A ja sam stajala sa strane, posluživala, promatrala, ali istovremeno bila potpuno u svom unutarnjem filmu. Uvijek sam istovremeno i domaćica i promatrač. I sudionik i autor. Uživam u takvim socijalnim druženjima i volim upoznavati nove ljude, ne baš sve – ali svi oni koji su drugačiji ili kreativni odmah su mi jako zanimljivi i želim ih istraživati. Zanima me njihov život i pogledi na stvari.
Isto se dogodilo i prošle zime dok sam pisala Vrata Iskupljenja. Pisala sam cijeli vikend, a prijatelj je došao iz Beograda i želio biti kod mene. Rekla sam mu: “Nemoj, molim te, radim. Neću ti se moći posvetiti, oprosti.”
On je odgovorio: “Samo ti radi, ja ću čitati. Bitno je da budemo malo zajedno.”
Nije mi smetao. Ali nisam se mogla opustiti. Imala sam potrebu organizirati izlet za njega, otići u Motovun, prošetati, biti dobra domaćica. Otišli smo, razgovarali, čak puno analizirali i pričali o mojim starijim romanima. Rekao je da su to savršene knjige za avione, da se čitaju u dahu. On i sam piše, izvrstan je novinar. Razumio je proces.
Ali ja sam samo čekala povratak kući. Da sjednem. Da nastavim. Sve drugo je bilo privremeno.
Recimo, moja sestra je jedna od rijetkih koja potpuno razumije to stanje kod mene. Kad sam bila u tom stvaralačkom ludilu, čule smo se svaki dan. Kao da pijemo kavu. Kao da me prizemljuje. Čak je došla iz Zagreba ranije nego što je trebala, samo da bude pored mene, da me malo “nahrani” stvarnim svijetom, ali i normalnom hranom. Uvijek je zabrinuta u tim situacijama za mene, ali me razumije i velika mi je podrška.
Teško je objasniti taj proces. Dok pišem, ja ne zamišljam atmosferu – ja je osjećam. Ako je magla, osjetim vlagu u kostima. Ako je sunce, grije me koža. Ako je kiša, čujem je kako udara po prozorima.
Možda te anegdote i nisu važne. Možda je važnije samo to da pisanje za mene nikada nije bilo posao. To je jednostavno neko stanje. Recimo, kao neki paralelni život.
Možda to nije uobičajen život. Ali je moj.
Vidimo se na novoj kavi!
Aktualno izdanje
