Neke priče rode se iz tišine. Ova — iz vožnje. Iz razgovora. Iz povijesti koja je čekala da netko progovori u njezino ime. Sve je počelo jednog dana kada je na probu u Kazalište Poreč došao moj glumac iz Mrki teatra, prijatelj Azeglio Picco. Pogledao me sa smiješkom i rekao:
„Kate, imam nešto ludo za tebe.“
Odgovorila sam mu: „Čekaj da završi proba pa ćemo se ići voziti, da mi na miru ispričaš.“
U autu — naravno, mislim da nije bilo kave — Picco mi je ispričao istinitu istarsku priču iz 1796. godine. Priču o Taru i Vabrigi. O karizmatičnom i prkosnom svećeniku Martinu Velloviću, optuženom za herezu. O svećeniku Mati Corazzi. O županu Vukoviću. O pismima poslanima sve do Mletačke Republike. O kavaljeru koji dolazi istražiti što se to u Istri događa.
Sve to zapisano je na 300 stranica u venecijanskim arhivima — koje je naš prijatelj i vrhunski povjesničar Gaetano Benčić izvukao iz prašnih kutija i pretočio u sinopsis.
I tu se dogodio onaj famozni klik. U meni, u priči, u svemu. Gutala sam svaku njegovu riječ, disala tu priču, uživala u njoj. Razmišljala sam što još treba dodati da se stvori emocija koja će sve povezati: koji je moralni i emotivni luk likova i radnji? Što se može dodati, oduzeti, gdje dići ili spustiti tenziju?
Film Vrata Iskupljenja
Picco i ja oboje smo tada vjerovali u film Vrata iskupljenja. Vidjeli smo ga u glavi — puno prije nego što je nastao trailer. Danima smo se vozili i pričali o svemu: tko ima konje, gdje bismo posudili odjeću iz tog vremena, gdje bismo snimali. Sve je moralo biti savršeno organizirano i točno tempirano, jer su Livio, Luka i Robert dolazili samo ta dva dana, a trebalo je snimiti i scene s Robertom i Oliverom — i to u crkvi. Livio i Luka su se mačevali — u atriju Porečke bazilike.
Svatko tko radi u filmskoj industriji zna koliko je to zahtjevno; za sve to postoje i posebna imena – ali popis je dug i dosadan, pa ću ga skratiti na najosnovnije: Sve ono što inače radi cijeli tim – kod nas je radila jedna osoba.
Sve smo snimili u samo dva dana. Ništa novo za mene, ali u ovome sam uživala do daske.
Pisala sam kadrove kao da već montiram. Bila sam u toj magli, u svakoj riječi, tonu, izrazu i trzaju lica glumaca. Na monitoru su se slagali kadrovi, jedan ljepši od drugog. Bilo je to izvanserijsko iskustvo i ljubav — na prvi pogled i do kraja života.
U ekipi su bili: Max Hozić — koji mi je puno pomagao oko scenarija i priče, Zoran Trubić — sjećam se razgovora s njim o logistici u priči i sjajnoj glazbi koju je napravio za trailer, vrhunskoj i atmosferičnoj. I Pino — s kamerom i odličnim osjećajem za rasvjetu atmosfere i likova.
Okupila sam ih i rekla:
„Dečki, napravit ćemo trailer. Jer ako samo pošaljemo scenarij — nitko neće shvatiti koliko je ovo veliko i snažno. Kakva to filmčina može biti.“
Snimanje je trajalo dva dana: konji, dubleri, kočija iz tog perioda, kostimi, šminka, frizure… mačevanje. Jedna crkva u Fuškulinu, Eufrazijeva bazilika u Poreču, atrij… krčma (studio kod Picca). Noć. Ljubavne scene (Studio u Castellu Rausch, našem omiljenom mjestu za snimanje). Mirza Novalija s kranom…
Uloge za trailer Vrata Iskupljenja
Livio Badurina — Martin Vellović
Robert Kurbaša — Mate Corazza
Luka Dragić — Marco Antonio Mattei
Edvin Liverić — krčmar
Olivera Baljak — Marija Zelenković
Dunja Sepčić — žena župnika
Azeglio Picco — Župan Vuković
Amir Kazić — vojnik
A onda jedan od najdražih momenata — Massimo je jednog popodneva, kod Oli i Darka, rekao:
„Kate, meni moraš dati ulogu. Bit ću vaš grbavi cirkusant koji najavljuje čudo.“
I bio je. Stavila sam ga u scenarij. Uživala sam u njegovoj ulozi dok sam je
pisala upravo za njega — sav od šarma, ludila i genijalnosti. I moja draga prijateljica Sandra Sagena željela je ulogu obnažene priležnice iz Venecije, u strastvenom zagrljaju cavaliera Marka Antonia Matteia. Tih dana svi smo živjeti i disali taj film. Ta čudesna kreativna energija radi čuda, spaja ljude, hrani – daje kisik svakoj žilici u vašem tijelu i svima oko vas.
Nikada neću zaboraviti kako smo Livio i ja, tog jutra prije seta – otišli u dućan kupiti pileću kožicu za scenu seciranja u laboratoriju i „Ribice“ snack — koji je trebao poslužiti za što objektivniju scenu povraćanja. Na blagajni smo oboje dobili onaj napad smijeha koji ne smiješ imati, a dolazi i ne možeš ga zaustaviti. Poznajemo se od 18. godine i toliko smo toga prošli — pa kad je žena na blagajni pitala kakvo je to meso za tako malo novca, a nije salama, uhvatila nas je inspiracija.
Livio joj je odgovorio vrlo ozbiljnim glasom:
„Pileća kožica je za seciranje. Katja, jesu li instrumenti sterilizirani?“
A ja, istim tonom:
„Naravno, velečasni Velloviću. Sve je spremno u laboratoriju i čeka vas.“
Njen izraz lica nikada neću zaboraviti. Nama su takve benigne, ali zbunjujuće situacije bile “vrh” dana. Bilo ih je napretek, a ta kreativna ludila — pamte se zauvijek.
HAVC i uzaludna kucanja po vratima
Trailer i scenarij poslala sam na HAVC, na javni poziv „Za razvoj scenarija — dugometražni film“.
Dvaput, ali uzalud.
Kucala sam i pisala svim producentima, slala e-mailove, pokazivala trailer koji i danas izgleda bolje od većine onoga što se snima u Hrvatskoj. I svi su rekli:
„Nemamo sad vremena… Prezahtjevno… Preskupo…“
Možda bi netko drugi tada odustao. Ja nisam. Jer ako ti je nešto važno — ne prestaješ kad te odbiju. Prestaješ jedino kada to više ne voliš. Zato sam rekla: Ok, ako ne želite film — napisat ću roman.
Ako se vrata zatvore — otvorit ću nova.
I tako su se rodila Vrata iskupljenja. Najprije kao knjiga. Sada — kao trilogija. A jednog dana — bit će i film. Nadam se da će biti na stranom tržištu, a ne ovdje. Jer vjerujem u svaku stranicu i u svako srce koje u njoj kuca.
To me podsjetilo i na još jednu priču iz mog života: Kada sam 90-ih radila
modni festival Fashion News sa 60-ak modnih kreatora iz Hrvatske i Europe — HTV nije želio doći snimati.
„Joj, pa nemamo ekipu… košta to… znate…“
Onda sam se javila direktno MTV-u London. Oni su poslali svoju ekipu, snimili reportažu, oduševili se — a HTV je na Dnevniku puštao snimku s MTV-a.
Treba li komentar? Osim onog klasičnog s „biserima…“
Da. Bilo je teško. Uvijek borba do posljednje kapi krvi. Puno puta su mi rekli „ne“. Puno puta me život zaustavio pred zaključanim vratima. Ali naučila sam: Snovi ne traže dopuštenje.
Ako te nešto pokreće, hrani i gradi — svaki „ne“ postaje gorivo za još bolje „da“. Ono što je rođeno iz istine, ljubavi i strasti — uvijek nađe svoj put. Nekad ranije, nekad kasnije.
Zapamtite: nikad — ali baš nikad — nemojte odustati.
A Vrata iskupljenja sada su širom otvorena.
Pijemo kavu uskoro, s novim temama!
Aktualno izdanje
