Inspiracija me lovi gdje god stigne  – ja joj samo otvorim vrata

Strast nije nešto što biraš. Strast nije navika. Strast je stanje. Ili je imaš ili je nemaš. Ne znam što me točno pokreće. Ne znam ni otkud dolazi. Ali znam da me uvijek sustigne na najčudnijim mjestima. Ponekad mi se čini da ja uopće ne tražim inspiraciju — nego ona traži mene. Negdje me pronađe, dotakne, povuče za rukav i ja u tom trenutku znam što trebam napraviti. Tako je bilo oduvijek.

Nikad nisam bila od onih koji čekaju. Ja izazivam ljude, situacije – to je jednostavno moj život. I kad to tako recimo poguram, oni se meni vrate u deseterostrukoj snazi. To je ta moja pokretačka energija, taj inat, ta žestina koja me uvijek gurala naprijed, čak i kad nije bilo nikakvih naznaka da bi išta moglo uspjeti. Samo bih osjetila da je “to”. I išla bih. Bez kalkulacija, bez straha. Situacija me je uvijek vodila — punila me gorivom. Gurala me.

STRAST I POKRETAČKA ENERGIJA

Kad danas pogledam unazad, shvaćam da me rijetko što u životu motiviralo “izvan mene”. Sve je dolazilo iznutra. I tako je bilo odmalena.

Kao mala šivala sam lutkama haljine u tri poteza, mijenjala im frizure, popravljala ono što mi se činilo da nije dovoljno dobro. Imali smo veliki tavan u kući u kojoj sam odrastala — moj dio i sestrin dio. Moj je bio oblijepljen astrološkim kartama, s mikroskopom na stolu uz tatin lovački dalekozor, a sestra je imala postere Davida Cassidija. Oduvijek smo bile jako različite. Ona je mir – a ja nemir.

Uvijek sam istraživala i pokušavala otkrivati svijet oko sebe. I naravno nikad nisam bila zadovoljna situacijom u kojoj sam se nalazila — htjela sam je mijenjati. Napraviti boljom, konstruktivnijom, ljepšom. Nisam čekala da netko drugi stvori ljepotu — ja sam je stvarala sama. Brzo. Instinktivno. S nestrpljenjem koje je samo drugi naziv za strast. Kroz posao se to samo produbilo i počinjalo biti snažnije i jače.

Kad sam radila modne revije, bila sam inspicijent i koreografkinja i redateljica. Nisam tada razmišljala o tome, ali danas shvaćam da sam od početka imala prirodnu potrebu da svaka priča oko mene ima početak, sredinu i kraj. Da sve bude povezano. Da sve ima smisla. Zato sam i postala redateljica — samo što mi tada nitko nije rekao da se to tako zove.

Isto mi se događa i u pisanju. Situacija me učini strastvenom. Jedna rečenica, jedan preokret, jedan novi kut gledanja i moj mozak eksplodira. To me pokrene. To mi tjera san od očiju.

U romanu mi je dovoljno da promijenim jednu lokaciju, jedan pokret, jedan dijalog… jedno raspoloženje lika — i već osjećam kako se priča otvara, širi, pulsira. Volim uzeti karakter koji je tih, povučen, koji ne priča puno… i onda, kroz neki malen detalj, otkriti vulkan ispod njegove kože. To me fascinira.

Kad mi “sjedne” dobra ideja ili twist – nema kraja. Sve se mijenja i pomiče oko mene. Sretna sam i znam da idem do kraja. Ne mogu čak ni opisati to stanje. Recimo, kao kad ste zaljubljeni i imate leptire u stomaku. Eto, to je najbliže tome.

POKRETAČI I ŽESTINA

Da, moja strast nikad nije bila tiha. Ona je uvijek bila brza, žustra, konkretna. Zato nikad nisam mogla samo “sjediti i ne raditi ništa”. Meni je jedan dan od 24 sata, uvijek premalo. Ne razumijem one koji životare, kojima je dosadno, koji se gase, koji čekaju da im nešto padne s neba. Ja ne čekam. Ja izazivam.

Recimo, kad legnem u krevet i uključim neku seriju koja mi je draga i opušta me ili dokumentarac na Netflixu, pored mene su i telefon, notes i e-mail, ponekad i igra – koju odigram na pet minuta samo da “protresem glavu”. Radim nekoliko radnji istovremeno i sve to zajedno odlično funkcionira jer se meni misli stalno preslaguju, hvataju nove smjerove. To mi daje mir. To je moj ritam. To je moj način disanja. To je moj jedini način. Ili opozit – kad ne mogu ništa. Te dvije krajnosti me prate cijeli moj život.

Ni u autu ne mogu samo “biti”. Ne slušam glazbu dok vozim — osim kada radim spot i moram razmišljati o scenariju. Ili kada mjenjam neku scenu koju pišem. Tada ulazim u zonu fokusa u kojoj mogu vidjeti kroz lik, kroz riječ, kroz sve ono što ispisujem. Onda dolaze i one noći u kojima sjedim ispred kompa, vrtim scenu naprijed – nazad, postavljam likove jedan oko drugoga kao figure na šahovskoj ploči i samo pratim, gledam što se događa.

Tada se rađa priča. Tako se rađa strast.

Inspiracija u Londonu — na cesti

Jedna od mojih najvećih inspiracija dogodila se u Londonu, potpuno slučajno. Bila sam ograničena jer nisam mogla puno hodati, koljeno je napravilo svoje, i završila sam u jednom kafiću koji se je nalazio na uglu ulice. Sjedila sam često tamo sama, s fotoaparatom i teleobjektivom. Ništa posebno. Ljudi su prolazili. Kiša je padala. London je disao svoj život i ritam.

I onda se dogodilo ono što najviše volim. Odjednom je sve postalo važno — ali u isto vrijeme i potpuno nevažno. Samo trenutak. Samo taj osjećaj. Samo klik, klik, klik. Slikala sam portrete stranaca kao da ih poznajem oduvijek. Kadar za kadrom, situacija za situacijom.

Nisam planirala inspiraciju. Nikad je ne planiram — ona se dogodi i dođe sama. A zaljubljenost je poseban bunar ideja i inspiracije za mene, no to je neka potpuno druga tema.

Inspiracija u prodavaonici, na cesti, ispred izloga — dođe sama, iz čista mira

Dogodi mi se i dok stojim u redu za blagajnu, u dućanu. Dok razgledavam police s čokoladama ili voćem. Ništa se tu posebno ne događa — ali ja ugledam neko ime artikla, neko lice, pokret, neku boju, oblik, pogled i odmah se u meni nešto upali. Znate onaj osjećaj kad ti se misao “zalijepi” i krene juriti kao vlak? E pa meni se to događa stalno. I onda izvadim mobitel iz torbe, snimim video ili fotku ili samo nešto izgovorim u diktafon. Inspiracija je došla i eto, ja sam svoj dio odradila. Bar zabilježila taj trenutak.

Inspiracija u autu — kad se zaustavim jer me život pozove

Najviše ideja imam u vožnji. Ne znam zašto. Valjda zato što je to jedino vrijeme kad sam istovremeno i fokusirana i slobodna. Vozim… i onda vidim nekoga tko treba pomoć. I zaustavim se. Jer takva sam. I baš u tim trenucima, kad se otvori onaj prostor ljudskosti u svima nama, kad se upozna neko novo lice, kad čuješ nečiji glas prvi put — tu se meni otvori cijeli jedan novi svijet. Tu nastanu priče, karakteri, zapleti. Sve.

Kako je jedna djevojka pokrenula lavinu

Jednom smo moj bivši dečko i ja vozili noću i stali smo jednoj stoperki. Bilo je kasno i mračno. Razmišljali smo hoćemo li je uzeti ili ne — i naravno da jesmo.

U to gluho doba noći, dok smo se vozili razmišljala sam o scenariju spota za Aminu Arapović, “Skini mi se”. Trebao je to biti neki motoristički ugođaj, jaka energija, pokret. Pričali smo o tome, smišljali lokacije i statiste. I onda ta nepoznata djevojka koju smo uzeli u auto, iz čista mira, kaže:

“Ja ti poznajem dvije motorističke grupe, svaka ima po dvadeset ljudi.”

I što se dogodi? Sve se posloži. Ideja klikne. Ljudi se pojave. Energija proradi. Kao da je cijeli svemir rekao: “E, sad je vrijeme.”

Ništa nije slučajno. Zato uvijek kažem — inspiracija te nađe uvijek, kad si otvoren da je primiš.

Kad me strast preuzme — i sve u meni poludi

Mene strast najviše pokreće. Ja moram biti unutra u trenutku – da bi se ona upalila. Ako radim reviju — radim i koreografiju i režiju. Ne mogu stati na pola. Vidim jasno gdje priča curi, gdje je preduga, gdje fali početak, gdje bježimo od kraja. Isto mi je u spotovima. U kazalištu. U romanu.

Ja stalno mijenjam. Prevrćem. Osluškujem. Uređujem. Želim da radnja diše. Da ima puls. Da ima smisao. I kad ta lavina krene – ne mogu ali i ne želim stati.

Kao da staviš novu dioptriju i sve postane kristalno jasno: rečenice, ljudi, emocije. I onda krenem graditi. Likovi mi se otvore kao školjke, pokažu biser. Jedan karakter se smiri, drugi eksplodira.

Strast je moja navigacija. Moj kompas bez kompasa.

Što me konkretno pokreće?

Ne znam. Možda okolnosti. Možda trenutak. Možda ljudi. Najvjerojatnije kombinacija mog nemira. Ali znam da me strast oduvijek vodila u pravom smjeru — i kad je bilo teško, i kad je bilo ludo, i kad nitko nije vjerovao.

Uvijek bih osjetila onaj jedan trenutak: “To je to. Tu ideš, ne odustaješ.”

Više se čak ni ne bunim. Naučila sam kako treba živjeti s njom. Samo je pustim da me vodi kuda god želi — potpuno sigurna da je to za mene najbolji put. I znam da svaki put kad sam slušala taj unutarnji glas – vodio me je na najbolje mjesto za mene.

Nisam žena drame, ali jesam žena intenziteta. Strast je moj motor. I dok ga imam, ne bojim se nijednog puta. Inspiracija me lovi gdje god stigne. A ja joj — svaki put — samo otvorim vrata.