Grad koji je bio prije romana
Postoje gradovi koji dođu kasnije. Ali postoje gradovi koji su tamo od početka. Vrsar je za mene bio prije svega djetinjstvo. Toplo, ugodno i nježno mjesto mog ranog odrastanja.
Tamo su živjela tri brata i teta Markita, sestra mog oca, Tonča. Tamo je bila moja baka Katica — središnja točka svega. Mama je radila u Vrsaru i često smo autobusom odlazili k njoj. Tamo je živio moj rođak Boris, dvije godine stariji od mene, s kojim sam provodila ljeta, igre i one bezbrižne sate koji danas imaju težinu zlata.
Kad danas prolazim kroz Vrsar, uvijek mi se vrati ista slika.
Duga cesta koja ide uzbrdo. Drvene, ravne ploče položene po stolicama i klupama – na suncu. Rajčice koje se suše za konzerve. Nonice koje sjede sa strane i tjeraju muhe s njih. Onaj gusti, zapečeni miris ljeta. Mediteran koji miriše gotovo talijanski, čak i sicilijanski. Sunce koje ostaje na koži, ali još više u pamćenju. Pogled s vidikovca od kojeg zastaje dah. Romantične, polumračne – uske kale u staroj jezgri Vrsara.
Crkva i izlizano kameno stepenište po kojem sam klizila bar 50tak puta svakog jutra. Miris svježe pečenog kruha i bijele kave kod moje none. Gradsko kupalište do kojega smo dolazili uskom, strmom ulicom i skakali u more s poznatog betonskog bloka – a samo na pomisao penjenja kasnije, svima je bilo teško.
More čisto, plavo, blistavo. Nezaobilazan sladoled u luci, citron i čokolada – odmah pored drvenih brodica. Turisti koji nesumično jure jedan pored drugog i mi djeca, koja pronalazimo prolaze među njima.
Riva u Vrsaru mi je zauvijek ostala u pamćenju po mirisu mora i riba i obojanih, dugih zalazaka sunca. Mislim da sam upravo ovdje u Vrsaru vidjela naljepše sutone kojih se sjećam. Možda zbog tih malih otoka na horizontu. I da. Prva pizza koju sam probala, bila je upravo ovdje. I to kod prijatelja od tate i mame, ali ona domaća – iz pećnice.
To je moj prvi Vrsar. Kasnije je postao jedno od mjesta gdje sam učila o umjetnosti. Učila od velikih umjetnika. Skromnih i postojanih. Takvi su, znam to već iz mog dugog životnog iskustva – i najveći.
Montraker i Dušan Džamonja
Montraker. Kiparski simpozij i profesor Diminić. Bila sam tamo dva puta. Jednom od ta dva puta u razdoblju intenzivne ljubavi. Umjetnost i emocija često se dogode na istim mjestima. U neposrednoj blizini je i Park skulptura Dušana Džamonje — prostor tišine i monumentalnosti i za mene vrijednog i napornog učenja u njegovim radionicama. Sada kad hodam između tih skulptura, osjetim koliko je važno da grad razumije umjetnost, a ne samo turizam. Ali o tome ranije nisam tako razmišljala.
Žitomir
Jedan od mojih najbližih prijatelja, Žitomir, živio je u Vrsaru. Više nije s nama, ali njegov glas i danas čujem.
„Što misliš, Žito, je li ovaj kadar predug?“ pitala bih ga.
On bi zastao, pogledao i rekao:
„Skrati slobodno malo, baš nekako to ovdje treba tako, ha?.“
Svaki spot koji sam radila gledao je prvi. Čekala bih da ga montiram samo da mu pokažem. Njegovo mišljenje bilo je objektivno, precizno, bez suvišne nježnosti — ali uvijek dobronamjerno. Volim kritiku. Ne trebaju mi ljudi koji me maze riječima. Trebaju mi ljudi koji me zaustave dok proces još traje. Dvije glave su pametnije od jedne. Tri od dvije. Pet od četiri.
Danas je to rjeđe. Ljudi često kažu: „Ma super je“, i odu dalje. Lakše je voljeti ili mrziti nego zastati i stvarno razgovarati. Ja takve razgovore tražim. I prepoznajem kada ih nema. Sada mi je puno jednostavnije i lakše otići s takvih mjesta ili od takvih ljudi.
Klara i Casanova u Vrsaru
Vrsar me naučio upravo tome — da kultura nije dekoracija, nego dijalog.
Nedavno sam sjela s Klarom, direktoricom Turističke zajednice Vrsara. Naš razgovor počeo je upravo s Casanovom.
„Znaš li da je Vrsar imao svoj statut već tada?“ rekla mi je. „Taj mali Vrsar oduvijek je znao tko je. Štitili su se od bolesti, provjeravali kvalitetu kruha, bile su zabrane za kockanje i dvoboje.“
Pogledala sam je i nasmiješila joj se. Znala sam da će razumjeti:
„Eto, kako je red važan. To je temelj društva, bez obzira na vrstu zakona.“
Razgovarale smo dugo, u nekoliko navrata, o Giacomu Casanovi, o njegovim dolascima u Vrsar, o povijesti koja nije samo romantična legenda nego dokumentirana činjenica. O planovima. O projektima. O tome kako grad treba njegovati svoju povijest, jezik i baštinu sustavno, metodično, s promišljanjem.
Ono što me kod Klare fascinira nije samo entuzijazam. Nego način na koji razmišlja. Precizno. Strateški. S poštovanjem prema kulturnom nasljeđu. Vrsar za nju nije samo turistička destinacija. On je prostor identiteta. I to se osjeti.
Marko Antonije Mattei piše pismo Casanovi
U mom prvom romanu “Vrata iskupljenja” ( The Black Oath) postoji dio poglavlja u kojem kavaljer Marko Antonije iz Venecije piše pismo svom idolu, Giacomu Casanovi, koji se tada nalazi u dvorcu Dux. Pita ga za savjet vezano za Istru. Naime svi su u Veneciji dobro znali za avature i pustolovni duh Casanove. Mladići su vjerojatno u njemu tražili uzor i motivaciju. Nije nimalo čudno niti neobično kako sam pomislila da bi to moglo biti vrlo vjerodostojno. Casanova odgovora na to pismo i prisjeća se nekih detalja iz Vrsara gdje je boravio dva puta. U romanu detaljno opisujem tu situaciju pa eto, mislim da taj motiv nije slučajan. Kao što mislim da u životu ne postoje slučajnosti.
Casanova me prati već dugo a tijekom cijele ove trilogije (Tajna Narudžba, Sveta Istina) naišla sam na puno podataka i povijesnih činjenica koje se podudaraju. Dakle, da. Pripremam novi roman a gruba skica je već napisana.
Roman će biti u potpunosti biti smješten u Vrsar. Njegov radni naslov već postoji:
Tajno pismo Giacoma Casanove.
Razgovor sa sestrom o Casanovi
Moja sestra upravo čita Casanovine memoare. Priprema i istražuje materijal. Nije to mala građa — preko 3.500 stranica i pet, šest svezaka, ovisno o izdanju. Originalni memoari pisani su na francuskom pod naslovom Histoire de ma vie (Povijest mog života). Izdanje iz 1960-ih smatra se najbližim izvorniku, jer su ranije verzije bile skraćivane i cenzurirane.
Zasukala je rukave i odlučila mi pomoći u istraživanju. U kontaktu je i s Državnim arhivom u Pazinu, koji redovito sudjeluje na simpozijima o Casanovi. Zapisuje, črčka i sretna je. Voli čitati i istraživati, a meni je to velika pomoć pri pisanju.
„Znaš li da je bio jako osvetoljubiv?“ rekla mi je dok smo pile kavu jednog popodneva. „I pomalo površan.“
„Naravno da je bio“, odgovorila sam i nasmijala se: „Bio je samo čovjek, a kad je to pisao – u ozbiljnoj dobi.“
„Stalno opisuje sebe kroz osjećaje i anegdote. Zanimljivo kojih se sve detalja sjeća u detalje, nakon toliko godina.“
„Pa tako svi radimo“, dodala sam. „Zar ne?“
Tri stoljeća razlike. I čovjek je isti.
Osjetljiv. Tašt. Pametan. Ponekad zbunjen. Željan priznanja. Možda se zato stalno vraćamo istim pričama. Ne zato što su povijesne. Nego zato što su ljudske.
Venecija, Marcello Mastroianni i hladnoća
To s Casanovom me podsjetilo na jedan susret, ovog puta s jednom glumačkom legendom. Tog puta sam Veneciju doživjela zaljubljena.
Bili smo smješteni u malom hotelu u jednoj uskoj ulici nedaleko od Piazze San Marco — negdje između Calle Larga XXII Marzo i tišine kanala koji se jedva vide s mostića. Mali pansion, drvene škure, miris kave koji se širio stubištem. Ujutro smo sjedili na terasi za malim stolom. Kava, tost, masline, malo pršuta. Jednostavan venecijanski doručak. Ništa više od toga i ljubavi – ni ne treba, zar ne?
On je govorio o kazalištu, o Brechtu, o tekstu koji je upravo prevodio. Ja sam gledala zrake sunca koje su se poigravale po fasadama uske ulice i mislila koliko ti malo toga treba, kad si zaljubljen.
„Znaš da je Mastroianni ovdje negdje?“ rekao je odjednom.
„Ne mogu vjerovati, zaista?“
„Ozbiljno. Snima nešto. Pročitao sam sinoć.“
I onda smo ga vidjeli. Bili smo oboje zbunjeni i pod dojmom.
Stajao je nekoliko metara dalje, na drugoj strani ulice. Nije bio u kadru. Nije bilo reflektora. Samo je stajao i razgovarao s nekim.
Marcello Mastroianni.
Čovjek koji je bio Fellinijevo lice. La Dolce Vita. 8½. Muškarac koji je znao šutjeti na ekranu i reći više nego drugi u deset stranica dijaloga. Gledala sam ga kao da gledam neki dugi kadar iz filma.
„Zamisli“, rekla sam tiho. „On samo stoji tamo, a sve se miče oko njega.“ Fascinirala me ta skromnost, a istovremeno snaga karizme koja ga je obavijala.
Moj partner se samo tiho nasmiješio:
„Pa naravno da sjaji, inače ne bi bio tako veliki. A i on mora negdje doručkovati.“
Ta rečenica me presjekla. I on mora negdje doručkovati.
Da. Legende imaju jutra. Imaju podočnjake. Imaju i dane bez aplauza.
Kasnije smo dugo razgovarali o njemu. O Felliniju. O Antonioniju. O tome kako je Mastroianni uvijek djelovao pomalo ironično, kao da zna da je mit — ali ga ne shvaća previše ozbiljno.
„On je savršeni moderni Casanova“, rekao je moj dramaturg. „Šarmantan, ali svjestan vlastite prolaznosti.“
Godinama kasnije, za doček 2000. godine, ponovno sam bila u Veneciji. Trg svetog Marka bio je spektaklaran. Svjetla, masa ljudi, odbrojavanje stoljeća. Vlažna hladnoća uvlačila se pod kaput, pod kožu, u kosti.
„Nikad više“, rekla sam drhteći.
Ali ta hladnoća mi je ostala. Ne kao loše sjećanje, nego kao otkriće. Venecija nije razglednica. Ona je sustav. Kamen, voda, vlaga, moć i tajna. Grad koji je istovremeno raskošan i nemilosrdan.
Maske i lice
Nedavno, kad sam ponovno šetala Venecijom, nisam pogledom tražila slavne glumce. Hodala sam polako i gledala izloge. U ulicama oko Calle Larga XXII Marzo bile su izložene maske. Zlatne. Crvene. S perjem. S dugim kljunovima. S osmijehom koji nije osmijeh.
I uvijek me nešto presiječe.
Gledam te maske iza stakla i pitam se — koliko je tada bilo lakše skrivati lice? Koliko je bilo lakše biti netko drugi? Ili je zapravo uvijek bilo isto?
Danas možda ne nosimo baršunaste maske. Ali nosimo druge. Društvene. Profesionalne. Digitalne. Rijetko je vidjeti nečije pravo lice.
Možda je sve počelo davno, na onoj cesti uzbrdo, uz one rajčice koje se suše na suncu. Uz mirise mora i romantične eskapade vrsarskih pejsaža… Možda u razgovorima sa Žitomirom. Ili u Montrakeru. Možda u restoranu Ilvo, gdje već gotovo deset godina, već tradicionalno, početkom siječnja slavim rođendane sa sestrom i prijateljicom Oliverom.
A možda je Vrsar cijelo vrijeme znao da ću mu se vratiti. Ovog puta bilo je to kroz roman “Vrata Iskupljenja”. Slijedeći put biti će kroz ” Tajno pismo Giacoma Casanove”.
Ali pouzdano znam da iza svakog mita postoji čovjek. A iza svake maske postoji — lice.
Pitanje je samo imamo li hrabrosti, pokazati ga?
Aktualno izdanje
