Kako su Tar i Vabriga postali dio mojeg književnog puta
Postoje mjesta kroz koja prolazimo. A postoje mjesta koja ostanu. Za mene su to Tar i Vabriga.
Na kraju se uvijek sve svede na ljude. Na susrete. Na razgovore. Na energiju koju osjetimo dok smo uz te ljude. Na mjesta kroz koja prolazimo — a koja nas polako počnu oblikovati.
Tar sam zavoljela davno.
Kad sam se iz Rijeke, u kojoj sam živjela 30-ak godina, vratila u Poreč, započela sam raditi u Kazalištu i teško mi se bilo prilagoditi ljudima, ali i njihovim navikama i načinima. Nedostajala mi je Rijeka i često sam vrijeme provodila u autu, vozeći se besciljno i razgovarajući telefonom s mojim prijateljima koji su rasuti svugdje po svijetu – ali meni su još uvijek bliski.
Tako sam se spontano počela voziti prema Taru. Bila mi je poznata ta energija i nešto me naprosto vuklo tamo. To je bila moja svakodnevna ruta, a tako je ostalo i danas. Pređem preko Antenala, gdje se rijeka Mirna prelijeva u more, i nastavim do Novigrada.
Ne mogu zamisliti dan a da ne prođem kroz Tar. Već dvadesetak godina. U autu. U razgovoru. U razmišljanju. Tar je za mene uvijek bio samo prolaz — ali nikada samo „prolaz“. Tamo imam banku. Tamo imam poštu. Tamo su moji „coffee to go“ rituali. Tamo sjednem, dišem, planiram.
U zadnje vrijeme i Pirates u Vabrigi i lučica u Santa Marini imaju tu neku klimu i temperaturu mog dnevnog boravka. Kao produžetak mog prostora.
Ali Tar je puno više od toga.
U Taru sam snimala spotove. Jedan od dražih mi je spot Bruna Krajcara „Vino“. Statisti i glumci bili su iz mog Mrki Teatra, a snimali smo ga u centru Tara. A najljepše i najindikativnije od svega — Bruna smo snimali u crkvi „Svetog Martina“ kako svira klavir. Naravno, u toj istoj crkvi snimali smo i trailer za Vrata iskupljenja. Zato mi je sve tamo strašno poznato. Blisko. Kao da je dio mene.
Pa da nastavim niz… Gaetano Benčić živi u Taru. On je zaslužan za prvi povijesni sinopsis vezan za događaj o kojem pišem u Vratima iskupljenja. Divan i opušten čovjek koji uživa u svom poslu kustosa u porečkom Muzeju. Izuzetno zanimljiva i ugodna osoba.
Pa onda Denis Žužić, koji je bio dio mog profesionalnog početka u Kazalištu Poreč, dok sam radila u glazbeno-scenskoj djelatnosti i organizirala koncerte klasične glazbe u crkvi „Svetog Martina“. Čovjek koji je, dok smo radili scenarij i zamišljali film Vrata iskupljenja, razumio cijelu građu i sve ono što bi to donijelo Taru. Uvijek je bio ogromna podrška i netko tko je od početka razumio koliko je takav film zahtjevan i težak put.
A ove godine upoznala sam i načelnika općine Tar-Vabriga, Nivija Stojića, koji me nedavno iznenadio razumijevanjem kakvo se rijetko susreće. Sjeli smo u „Al Penon“, njihov općinski muzej „Ribarska kuća – La casa dei pescatori“, a ujedno i divan restoran – i u roku od 15 minuta sve mu je bilo jasno. Slušao je pažljivo moje izlaganje i pratio svaku moju riječ sa zanimanjem.
Inače sam na tom istom mjestu nekoliko mjeseci ranije imala prvi susret s mojim hrvatskim izdavačem Nevenom Kepsekim iz „MediaBara“ i njegovom suprugom Marinom. Energija je bila vrlo slična i uživala sam u svakom trenutku.
Već dugo ne radim poslove s ljudima koji mi „ne sjednu“. To je moja velika privilegija i moja ogromna sreća. Odlučila sam da mi posao mora biti ono u čemu uživam i zabavljam se. To je jedini način da ga napravim dobro. Barem u okvirima onoga što ja smatram dobrim, a vjerujte mi, jako sam zahtjevna i ništa ne prepuštam slučaju.
Zato sam i otišla iz Kazališta Poreč.
Otišla sam u trenutku kada smo dobili nalog da svaki put kad dođemo na posao ukucavamo karticu i kad odemo s posla – isto tako. Osjećala sam se kao da sam u zatvoru ili tvornici i nikako to nisam mogla prihvatiti. Uvijek biram slobodu – prije svega to sam birala i kad sam upisivala fakultet. Dakle, s osamnaest godina.
Barba Krsto
Barba Krsto Piton bio je porečka legenda. Ribar i čovjek koji je odmah ostavljao snažan dojam. Visok, markantan, uvijek s francuskom kapom. S 88 godina u nogama i odličnog zdravlja.
Došao je jednog dana kod mene na posao i izvukao kazetu koju mi je stavio na stol. Kazetu? Ja dugo već nisam ni vidjela kazetofon ili magnetofon, a kamo li da sam znala kako ću to preslušati. Imao je ideju i otpjevao je s gitarom na toj kazeti nekoliko svojih pjesama.
„Evo“, rekao je. „Četiri su. Snimio sam ih za tebe, moraš to poslušati.“
Pogledala sam tu kazetu kao da mi je donio arheološki artefakt.
„Ali, Barba Krsto… ja nemam gdje to preslušati.“
Nasmijao se šeretski ispod brka.
„Naći ćeš ti način, ne brinem o tome. Nisu pjesme da stoje dugo u ladici, a i znaš da ja imam dosta godina. Draga moja, vrijeme curi kroz prste.“
„Ali kako si ih snimio?“
„To su moje pjesme. Nisu još uvježbane kako treba, ali nema veze. Slušaj tekst o mom Olibu i melodiju. Samo gitara i ja. Nećak mi je to snimio.“
U njegovu glasu nije bilo sumnje niti nesigurnosti. Samo odluka.
Tog sam dana odmah nazvala Aleksandra Valenčića, mog dragog prijatelja – izvrsnog aranžera iz Rijeke.
„Saša, imam nešto ludo što moraš čuti i što moramo učiniti. Ako uspijemo doći do magnetofona.“
Aleksandar je preslušao snimke i nakon nekoliko dana me nazvao:
„Kejt, ovo ne smije ostati sirovo. Ovo je priča. Idemo napraviti aranžmane. Klapa. Glasovi. Prostor.“
I tako su nastale četiri pjesme. Četiri male morske priče. Jedna je bila posebno važna za Barba Krstu — vezana za njegov otok Olib. To smo znali od prvog tona. Tu se nije smjelo pogriješiti.
Popravili smo tekstove, doradili refrene, a Pino i ja smo napravili spot. Nije to više bila samo kazeta s gitarskim šumom. Postala je sjajna cjelina koja je imala svoj odjek.
Ali, najvažnije je bilo nešto drugo.
Počeli smo se družiti. Barba Krsto i ja. Dugo razgovarati. Dala sam mu da čita moje rukopise, a on je meni pričao svoje more, svoje ribarske dane, svoje tišine. Svoje politike i prirodne recepte.
Jednom mi je rekao:
„Ti to sve moraš snimiti, sve ovo što pričamo. Ne za mene. Za poslije.“
Zamolila sam moju divnu asistenticu Anu da uzme našu malu Sony kameru koju smo koristili za istraživanja i rekla joj da ode kod njega i sve snima. Njegov glas, pauze, smijeh, sjećanja. Njegove slike i mozaike. Bio je zaista poseban čovjek i htjela sam da sve ostane zabilježeno. To je pravi materijal za odličan dokumentarno-biografski film. On ga zaslužuje.
Jednog dana, dok smo sjedili kod njega u stanu i pijuckali čaj, rekao mi je:
„Slušaj me dobro, Kate. Dobro zapamti što ću ti sada reći. To sam naučio u životu na teži način, ali želim da i ti to znaš.“
Zastao je.
„Da bi čovjek bio sretan, mora imati dvije stvari. Prvo — da mu plaćaju za ono što radi. I to pošteno, dobro. Drugo — da mu se dive. Da ga cijene. Da ga poštuju.“
Pogledao me ravno u oči.
„Rijetko tko dobije oboje. Ako nemaš jedno od toga, već nisi potpuno ispunjen. Ako nemaš ni divljenje ni slavu — onda barem neka novac bude jak. A ako nema novca — onda neka barem ljudi stoje pred tobom s visokim poštovanjem. Ako nemaš ni jedno od to dvoje — sasušiš se. Pazi da kod tebe nikad ne bude tako. Jasno?“
Te riječi su mi ostale duboko urezane u pamćenje.
Možda sam baš zbog toga jednog dana odlučila da više nikada ni za što neću ubacivati karticu u aparat u sedam ujutro da mi „otkuca“ 7:00, pa opet na izlazu u 15:00. Ne zato što mislim da takvi poslovi ne vrijede. Ni slučajno. Nego zato što nisu cijenili moj rad i moje mogućnosti. Nisu me poštovali, a plaća je bila vrlo prosječna.
Sjetila sam se Barba Krste i donijela odluku u jednom danu. Odlučila sam živjeti drukčije.
I danas, kad pogledam unatrag, znam da je to bila velika odluka. Jedna od onih zbog kojih nisam nikada ni na trenutak požalila. Možda zato uvijek u šali, a ponekad i ne baš u šali, kažem da su Vrata iskupljenja zapravo moje iskupljenje.
Roman će živjeti. Putovat će. Izlazi uskoro. Drugi, Tajna narudžba, izlazi sljedeće godine. Treći, Sveta istina, godinu nakon. Moji beta čitatelji, koji su već pročitali Tajnu narudžbu, već pitaju: „Kad izlazi nastavak?“ I to mi je nešto najljepše.
Morate biti ispunjeni i sretni s onim što radite — to je jedina valuta koju poznajem.
A književnost treba biti upravo takva. Ne smije biti teret ili obaveza. Ne smije biti nešto što čitamo jer moramo.
Sjećam se lektira iz škole koje tada nisam razumjela. Nisam ih osjećala. Kafka, James Joyce, Tolstoj… Tek danas, godinama kasnije, neke tekstove čitam potpuno drugačije. Drugačije ih razumijem, doživljavam. Zato vjerujem da priča mora pronaći čitatelja u pravom trenutku. Ne silom. Nego prirodno.
Upravo kao što je Tar pronašao mene.
Tar nikada neće biti samo mjesto kroz koje prolazim. Ljudi iz Tara i Vabrige dio su mog svakodnevnog života. Dio mog stvaranja. Dio mojih kadrova, mojih scena, mojih rečenica. Dio mog života.
I ako su Vrata iskupljenja zaista moje iskupljenje — onda je Tar tiho mjesto na kojem su se ta vrata prvi put otvorila.
A vi?
Imate li vi svoja vrata — ili još uvijek stojite ispred njih? Nekog svojeg Barba Krstu koji vam je jednom rečenicom promijenio smjer? I jeste li imali hrabrosti krenuti?
Bruno Krajcar, Vino:
Barba Krsto:
Aktualno izdanje