Inspiracija me lovi gdje god stigne  – ja joj samo otvorim vrata

Strast nije nešto što biraš. Strast nije navika. Strast je stanje. Ili je imaš ili je nemaš. Ne znam što me točno pokreće. Ne znam ni otkud dolazi. Ali znam da me strast uvijek sustigne na najčudnijim mjestima. Ponekad mi se čini da ja uopće ne tražim inspiraciju — nego ona traži mene. Samo me negdje pronađe, dotakne, povuče za rukav i ja u tom trenutku znam što trebam napraviti. Tako je bilo oduvijek.

Nikad nisam bila od onih koji čekaju. Ja izazivam inspiraciju. I kad je tako poguram, ona se meni vrati u deseterostrukoj snazi. I to je ta moja pokretačka energija, taj inat, ta žestina koja me uvijek gurala naprijed, čak i kad nije bilo nikakvih naznaka da bi išta moglo uspjeti. Samo bih osjetila da je “to”. I išla bih. Bez kalkulacija, bez straha. Situacija me vodi — i situacija me raspali.

STRAST I POKRETAČKA ENERGIJA

Kad danas pogledam unazad, shvaćam da me rijetko što u životu motiviralo “izvan mene”. Sve je dolazilo iznutra. I tako je bilo odmalena.

Kao mala šivala sam lutkama haljine u tri poteza, mijenjala im frizure, popravljala ono što mi nije bilo dovoljno dobro. Imali smo veliki tavan u kući u kojoj sam odrastala — moj dio i sestrin dio. Moj je bio oblijepljen astrološkim kartama, s mikroskopom na stolu uz tatin lovački dalekozor, a sestra je imala postere Davida Cassidija.

Uvijek sam istraživala i pokušavala otkrivati svijet oko sebe. I nikad nisam bila zadovoljna situacijom — htjela sam je mijenjati. Napraviti boljom, konstruktivnijom, ljepšom. Nisam čekala da netko drugi stvori ljepotu — ja sam je stvarala sama. Brzo. Instinktivno. S nestrpljenjem koje je samo drugi naziv za strast. Kroz posao se to samo produbilo.

Kad sam radila modne revije i kasnije Fashion News, bila sam i koreografkinja i redateljica. Nisam tada razmišljala o tome, ali danas shvaćam da sam od početka imala prirodnu potrebu da svaka priča oko mene ima početak, sredinu i kraj. Da sve bude povezano. Da sve ima smisla. Zato sam i postala redateljica — samo što mi tada nitko nije rekao da se to tako zove.

Isto mi se događa i u pisanju. Situacija me učini strastvenom. Jedna rečenica, jedan preokret, jedan novi kut gledanja i moj mozak eksplodira. To me pokrene. To mi tjera san od očiju. Zbog toga lakše dišem.

U romanu mi je dovoljno da promijenim jednu lokaciju, jedan pokret, jedno raspoloženje lika — i već osjećam kako se priča otvara, širi, pulsira. Volim uzeti lik koji je tih, povučen, koji ne priča puno… i onda, kroz neki malen detalj, otkriti vulkan ispod kože. To me fascinira. To mi daje život.

Kad mi “sjedne” dobra ideja ili twist, strast u meni poludi. I znam da idem do kraja.

POKRETAČI I ŽESTINA

Da, moja strast nikad nije bila tiha. Ona je uvijek bila brza, žustra, konkretna. Zato nikad nisam mogla samo “sjediti i ne raditi ništa”. Meni je jedan dan uvijek premalo. Ne razumijem one koji životare, koji se gase, koji čekaju da im nešto padne s neba. Ja ne čekam. Ja radim.

Kad legnem u krevet i uključim neku seriju ili dokumentarac na Netflixu, pored mene su i telefon, notes i e-mail, nekad i igra koju odigram pet minuta samo da “protresem glavu”.

I sve to skupa funkcionira jer se meni misli preslaguju, hvataju nove smjerove i to mi daje mir. To je moj ritam. To je moj način disanja.

Ni u autu ne mogu samo “biti”. Ne slušam glazbu dok vozim — osim kada radim spot i moram stvarati atmosferu. Ali zato imam svoju maštu i svoje vizije koje mi izoštre pogled, gotovo kao da sam dobila novu dioptriju.

Tada mi se cijeli svijet posloži. Tada ulazim u zonu fokusa u kojoj mogu vidjeti kroz lik, kroz scenu, kroz sve ono što ispisujem. I onda dolaze one noći u kojima sjedim, vrtim scenu naprijed-nazad, postavljam likove jedan oko drugoga kao figure na šahovskoj ploči i gledam što se događa.

Tada se rađa priča. Tako se rađa strast.

Inspiracija u Londonu — na cesti

Jedna od mojih najvećih inspiracija dogodila se u Londonu, potpuno slučajno. Bila sam ograničena jer nisam mogla puno hodati, koljeno je napravilo svoje, i završila sam u jednom kafiću. Sjedila sam sama, s fotoaparatom i teleobjektivom. Ništa posebno. Ljudi su prolazili. Kiša je padala. London je disao svoj ritam.

I onda se dogodilo ono što najviše volim. Odjednom je sve postalo važno — ali u isto vrijeme i potpuno nevažno. Samo trenutak. Samo taj osjećaj. Samo klik, klik, klik. Slikala sam portrete stranaca kao da ih poznajem oduvijek, kao da vidim sve ispod njihove kože.

Nisam planirala inspiraciju. Nikad je ne planiram — ona se dogodi i dođe sama. Ne sjećam se trenutka kada je pobjegla od mene. Zaljubljenost je poseban bunar inspiracije za mene, no to je neka potpuno druga tema.

Inspiracija u prodavaonici, na cesti, ispred izloga — dođe sama, iz čista mira

Inspiracija mi zna pasti i dok stojim u redu za blagajnu u dućanu. Dok razgledavam police s čokoladama ili voćem. Ništa se posebno ne događa — ali ja ugledam neku situaciju, nekog čovjeka, neki pokret, neku boju, oblik, pogled i odmah se u meni nešto upali. Znate onaj osjećaj kad ti se misao samo zakvači za nešto i krene kao vlak? E pa meni se to događa stalno. I onda izvadim mobitel iz torbe, snimim video ili fotku ili samo nešto izgovorim u diktafon. Inspiracija je došla. Ja sam svoj dio odradila.

Inspiracija u autu — kad se zaustavim jer me život pozove

Najviše inspiracije imam u vožnji. Ne znam zašto. Valjda zato što je to jedino vrijeme kad sam istovremeno i fokusirana i slobodna. Vozim… i onda vidim nekoga tko treba pomoć. I zaustavim se. Jer takva sam. I baš u tim trenucima, kad se otvori onaj mali prostor ljudskosti, kad se upozna neko novo lice, kad čuješ nečiji glas prvi put — tu se meni otvore cijeli svjetovi. Tu nastanu priče, karakteri, zapleti. Sve.

Kako je jedna djevojka pokrenula lavinu

Jednom smo moj bivši dečko i ja vozili noću i stali jednoj stoperki. Bilo je kasno i mračno. Gledali smo se hoćemo li je uzeti — i naravno da jesmo.

U to gluho doba radila sam scenarij za spot za Aminu Arapović, “Skini mi se”. Razmišljala sam o motorističkom ugođaju, o energiji, o pokretu. Pričali smo o tome, smišljali lokacije i statiste. I onda ta nepoznata djevojka, iz čista mira, kaže:

“Ja ti poznajem dvije motorističke grupe, svaka ima po dvadeset ljudi.”

I što se dogodi? Sve se posloži. Ideja klikne. Ljudi se pojave. Energija proradi. Kao da je cijeli svemir rekao: “E, sad je vrijeme.” Ništa nije slučajno. Ja uvijek kažem — inspiracija te nađe kad si otvoren da je primiš.

Kad me strast preuzme — i sve u meni poludi

Mene strast najviše pokreće u situacijama. Ja moram biti unutra da bi se upalila. Ako radim reviju — radim i koreografiju i režiju. Ne mogu stati na pola. Vidim gdje priča curi, gdje je preduga, gdje fali početak, gdje bježimo od kraja. Isto mi je u spotovima. Isto u romanu.

Ja stalno mijenjam. Prevrćem. Osluškujem. Uređujem. Želim da radnja diše. Da ima puls. Da ima smisao. I ta strast… kad me uhvati… kao da se u meni zapali deset lampica odjednom. Ne mogu stati. Ne želim stati.

To je onaj osjećaj kao da staviš novu dioptriju i sve postane kristalno jasno: rečenice, ljudi, emocije, podtekst. I onda krenem graditi. Likovi mi se otvore kao školjke, pokažu biser koji skrivaju. Jedan karakter se smiri, drugi eksplodira. Ja oko njega poslažem druge likove, kombiniram ih kao neku ljudsku slagalicu — dok ne vidim tko je taj čovjek zapravo.

Strast je moja navigacija. Moj kompas bez kompasa. Moja mapa bez mape. Ja samo idem tamo gdje me povuče.

Što me konkretno pokreće?

Ne znam. Možda okolnosti. Možda trenutak. Možda ljudi. Možda kombinacija mog nemira, moje energije i mog neodustajanja. Ali znam da me strast oduvijek vodila u pravom smjeru — i kad je bilo teško, i kad je bilo ludo, i kad nitko nije vjerovao.

Uvijek bih osjetila onaj jedan trenutak: “To je to. Tu ideš.”

I to je život. Više se ni ne bunim. Samo pustim da me vodi kuda želi — potpuno sigurna da je to za mene najbolji put. Možda nikad neću saznati što me točno prvi put pokrenulo u životu. Ali znam jedno: svaka situacija u kojoj sam se našla otvorila mi je neki novi put. I svaki put sam slušala taj unutarnji glas, taj inat, tu strast, tu želju da sve što dotaknem ima smisao i dušu.

Nisam žena drame, ali jesam žena intenziteta. Mene ne pokreće mir — mene pokreće energija koja se rodi u trenutku kad nešto prepoznam kao svoje. Strast je moj motor. I dok god je imam, ne bojim se nijednog puta. Inspiracija me lovi gdje god stigne. A ja joj — svaki put — samo otvorim vrata.