(prije nego što roman stigne u knjižare)
Roman izlazi za mjesec dana. Još nije imao promocije. Još nije u knjižarama ni knjižnicama. Ali rukopis je već dugo živ. Čitali su ga moji beta čitatelji. Ljudi s kojima sam godinama razgovarala o scenariju, o povijesti, o likovima. Ljudi koji su bili uz mene dok je priča nastajala.
I neka pitanja stalno se ponavljaju:
Koliko je povijest u romanu stvarna?
Vrlo. I to prije svega zahvaljujući Gaetanu Benčiću. On je istraživao arhive u Veneciji. Pronašao više od 300 starih dokumenata. Spise, zapise, tragove koji su postali moj temelj. Bez tog rada ne bi bilo ni kostura priče.
Znamo za Martina Vellovića.
Znamo za Matu Corazzu.
Znamo za župana Vukovića.
Znamo za Mariju Zelenkovich.
Znamo za dopis Vijeću desetorice.
Znamo da je iz Venecije došao kavaljer ispitati stanje.
Ja sam na taj čvrsti povijesni temelj dodala emociju, odnose, unutarnje svjetove. Fikciju. Ali konstrukcija stoji na stvarnim dokumentima.
Je li bilo teško iz scenarija napraviti roman?
Da. I to jako. Baš me je to iznenadilo. Bilo bi puno jednostavnije da sam prvo napisala roman, pa iz njega napravila scenarij — kako to većina autora radi. Ali ja, kao što sam već jednom napisala, često radim naopako.
Prvo je nastao scenarij. Prvo su postojali kadrovi. Slike. Rezovi. Dijalozi.
Kad razmišljam — ja i dalje razmišljam kroz kadar. I dok pišem roman, ja vidim svjetlo, prostor, pokret. Ali roman je nešto drugo. U romanu ulaziš u svijest. U nutrinu. U podsvijest lika. U ono što kamera ne može uhvatiti. I to je bilo izazovno.
Morala sam naučiti novi proces. Pustiti si veću slobodu. U odnosima. U opisima. U mijenjanju priče. U emocionalnim dubinama. Scenarij je struktura. Roman je disanje.
I upravo ta sloboda mi je na kraju bila najintrigantnija.
Postoje li u romanu odnosi koji su tada bili “zabranjeni”?
Postoje odnosi koji su složeni. Koji su suptilni. Koji nisu imali ime kakvo danas imaju. Jedno od pitanja moje drage beta čitateljice, gospođe Anke Poropat, bilo je:
“Hoće li Martin pronaći mir?”
Nju su najviše dirnuli međusobni odnosi.
U romanu postoje osjećaji koji prelaze granice očekivanog. Postoje zaljubljenosti koje su morale ostati skrivene. Postoje prijateljstva koja su nosila dublju napetost. Ali to nije ništa “moderno”. Casanova je, recimo, imao homoseksualna iskustva i pisao je o tome. Venecija 18. stoljeća bila je puno složenija i bliža današnjem vremenu nego što mislimo. Ljudi su tada osjećali jednako kao i danas. Razlika je bila samo u tome što se o tome manje govorilo. Ali intrige i krijumčarenje, prevare – nisu se bitno promijenile od tada. O tome, recimo, puno govori drugi roman „Tajna narudžba“.
Postoji li u romanu element mistike kroz Antoniju i njezinu vidovitost?
Da. I to je dio koji sam posebno istraživala. Antonijina vidovitost i telekineza nije napisana kao folklorna senzacija, nego kao fenomen koji je i u to vrijeme imao svoje objašnjenje. Posebno sam istraživala medicinske zapise s kraja 18. stoljeća, uključujući i radove s Medicinskog fakulteta u Padovi 1796. godine. Tada su već postojali određeni laboratorijski procesi i pokušaji znanstvenog objašnjenja takvih stanja.
Taj dio mi je bio iznimno zanimljiv i puno sam naučila pritom. U romanu je detaljnije objašnjeno kako se tada promatralo takve pojave. Htjela sam da i taj sloj ima čvrstu podlogu, a ne samo intuiciju.
Odakle se poznaju Domar i Loris? Kakva je to veza između njih?
To je veza nastala iz traume. Njihov odnos je vrlo složen i nosi tišinu koja nije odmah objašnjena. U Vratima iskupljenja tek naslućujemo dubinu tog odnosa, ali pravo objašnjenje dolazi u drugom romanu — Tajna narudžba.
Meni su njih dvojica bili beskrajno zanimljivi za graditi. Njihova dinamika, neizgovoreno, ono što stoji između njih — to je bio proces koji me dugo držao i intrigirao, ali i postavljao ispred mene puno pitanja i analize.
Zašto si povezala Casanovu i Marka Antonia Matteia, kavaljera iz Venecije?
Ta veza je povijesno i logički utemeljena. Casanova je ostavio snažan trag u Veneciji, a u vrijeme 1796. godine živio je u Duxu. Bilo mi je prirodno postaviti pitanje: ako iz Venecije u Istru dolazi kavaljer s posebnom misijom, bi li se javio čovjeku koji je vjerojatno mnogim mladićima iz Venecije bio uzor? A pritom je i boravio u Istri. Nisam se puno dvoumila jer mi je to bila važna okosnica i logičan slijed. No, taj povijesni dio zahtijevao je najviše istraživanja. I oduzeo mi je najviše vremena. Ali mi je istovremeno pružio i najveće zadovoljstvo. Učiti o tom razdoblju, o mentalitetu, o političkim odnosima — to je bio paralelni svijet za sebe.
Jesu li hrana, vina i recepti u romanu autentični?
Da. Tom dijelu posvetila sam posebnu pažnju. Recepti iz Padove, Venecije, iz Istre, vrste vina iz Istre i Italije — sve je istraženo prema izvorima iz istog razdoblja. Htjela sam da i gastronomija bude dio povijesne istine.
Jer i hrana je dokument vremena. Osim toga, uz hranu se stvaraju i otkrivaju najveće tajne. Ljudi se opuste i prepuste, zar ne?
Koji ti je najdraži lik u Vratima iskupljenja?
Na to mi je najteže odgovoriti. Za svakog od tih likova vezana sam na drugačiji način. Ponekad sam bila Marija Zelenkovich i duboko proživljavala njezinu strast i nesretnu ljubav. Ponekad sam bila Fabio. Ponekad Martin. A nekad i Mate Corazza. Pa čak i župan. On mi je bio posebno intrigantan karakter.
Teško je od autora tražiti da izabere. Svi likovi u romanu Vrata iskupljenja imaju svoj prijelomni trenutak. Onaj trenutak kada se nešto u čovjeku promijeni i jednostavno – prelomi. Mislim da je roman pun upravo takvih trenutaka i da ga se zbog toga čita u jednom dahu.
I možda baš zato ne mogu izdvojiti samo jednog od njih.
Je li ovo roman o povijesti ili o čovjeku?
Povijest je okvir. Čovjek je središte. Zanimalo me kako veliki politički i društveni lomovi djeluju na pojedinca. Jer radi se o vremenu, preciznije 6–7 mjeseci u kojima je Napoleon okupirao Italiju i bilo je u pitanju niz okolnosti. Niz pitanja, ali i odgovora. Naime, što ostaje kad se maknu titule, položaji, hijerarhije? Ostaje strah. Ljubav. Ambicija. Sumnja. Potreba za iskupljenjem.
Povijest daje kulisu. Ali srce romana je čovjek.
Koliko je u romanu tema iskupljenja osobna?
Jako. Iskupljenje nije samo religijski pojam. To je unutarnja potreba da čovjek sam sebi oprosti. Da pronađe mir. Da zatvori krug.
Svaki lik u romanu nosi neku vrstu tereta. I svaki traži svoj način da ga podnese ili prevlada. Napokon, često kažem i sama, kroz osmijeh – da je ovo bilo i moje osobno iskupljenje.
Koliko si se emocionalno vezala uz likove?
Više nego što sam očekivala. Postoje trenuci kada lik prestane biti konstrukcija i postane osoba. Počne reagirati drugačije nego što si planirao. Počne imati svoj glas. Svoj život i svoje emocije.
U tim trenucima shvatiš da više ne upravljaš u potpunosti pričom — nego da je pratiš.
Je li trilogija Vrata iskupljenja bila planirana od početka ili je nastajala postupno?
Zanimljivo pitanje, jer osnovna konstrukcija postojala je od samog početka. Znala sam kuda želim da priča ide dalje. Znala sam završnu točku. Ali put do nje mijenjao se. Likovi su tražili prostor. Nove lokalitete. Neke su scene rasle. Neke su nestale. Otvorila su se neka nova pitanja – isto tako povijesno utemeljena.
Struktura je bila jasna, ali emocionalni put je živio i zaživio. Iako je prvotna zamisao bio samo jedan roman – sve je vodilo drugom, pa napokon i trećem, zadnjem – koji završava krug i ciklus. Sada mislim da je to bilo neminovno i jako potrebno.
Postoji li lik koji te je iznenadio tijekom pisanja?
Da. Uvijek postoji netko tko u početku izgleda sporedno, a onda počne tražiti svoj prostor – i ti mu ga daš. I onda te iznenadi. Jer postane važniji nego što si planirao. To su trenuci kada znaš da priča diše i ima svoj vlastiti put. To je ono što je meni najljepše u pisanju.
Je li istraživanje bilo napor ili zadovoljstvo?
Oboje. Bilo je zahtjevno jer sam željela preciznost. Ali istovremeno je bilo fascinantno. Učiti o arhivima, političkim strukturama, svakodnevici, mentalitetu — to me potpuno uvuklo. Mislim da bez tog procesa roman ne bi imao težinu koju ima.
I za kraj — pitanje koje mi se najviše urezalo:
“Hoće li Martin pronaći ljubav?”
Na to još ne mogu odgovoriti. Ali mogu reći jedno. Vrata su otvorena. A ono što dolazi u Tajnoj narudžbi i Svetoj istini ide još dublje.
Aktualno izdanje