Testamento

Uzdahnuo je gotovo neprimjetno, zatim udahnuo dublje i počeo:

– “Ja, Henrik Emanuel Deskoza, pri punoj svijesti i zdravog razuma…”

Glas odvjetnika bio je ravan, ujednačen, odjekivao je poput metronoma bez glazbe. Nije gledao ni u koga. Ni oni njega. Jedna žena gledala je u pod, muškarac u dlanove, netko prema prozoru. Svi su bili u mislima negdje drugdje, ne ovdje. Omanja prostorija u kojoj su se skupili bila je jednostavna i polutamna. U Portugalu su ljetna popodneva sparna i bez svježeg zraka. Uhvatio je prstima čašu vode i potegnuo gutljaj. Papir koji je držao među prstima, iako tanak – imao je njihovu potpunu pažnju.

Odvjetnik Álvaro Simões Ferreira znao je ovaj scenarij napamet. Doživio ga je bezbroj puta. Lica, tišine, neizgovorene rečenice. Tih šestero ljudi ispred njega nosili su isto prezime, ali više nisu znali što to znači. Praznina među njima mogla se opipati golim rukama.

– “…kuću u kojoj sam proveo posljednje godine svog života ostavljam svojoj kćeri Beatriz…”

BEATRIZ

Rečenica je pala kao kamen. Pogledi su se pomakli, ali nitko ništa nije rekao. Beatriz nije podigla pogled. Samo su joj se prsti malo jače stisnuli na tamnocrvenoj torbici u krilu. Disanje joj se promijenilo, postalo ubrzano. Osjetila je kako je nešto steže u grudima. Nije očekivala ovu odluku.

U mislima joj je prostrujala slika: ljeto, dvorište, pergola od loze iznad njih. Otac je sjedio za starim drvenim stolom, s čašom vina u ruci.

– “Zbog njega ideš?” pitao je tiho i naslonio pogled na njeno lice.

– “Tata, ne radi se samo o njemu. Kako ne razumiješ?”

– “Ma ne voliš ti njega a ni on tebe. Idi ako moraš… Ali ne zaboravi tko si. Ti si stvorena da gradiš. Ne da juriš za oženjenim muškarcima. Beatriz, ti si arhitektica. Sjajna. Nisi raspuštenica. Tebi je mjesto ovdje. U ovoj kući.”

A onda bi ušutio. I gledao u vinovu lozu kao da od nje očekuje odgovor. Bilo je to najbliže nježnosti što ju je znala od njega. Pogled koji ne osuđuje, ali ne zagrli.

Te su noći još dugo šutjeli zajedno, jedan pored drugoga. Nikada joj to nije oprostio. Ili je – ali nikad nije rekao. A sad ova odluka: ostavlja joj kuću. Je li to oprost? Ili opomena?

Pomislila je kako odvjetnik zvuči hladno. Previše hladno. Kao da govori o nepoznatom čovjeku, a ne o njenom ocu. I tada ju je na trenutak, sasvim blago, steglo iza prsne kosti. Ali ostala je mirna. Navikla je na to. Na to da stvari dolaze zakašnjelo, bez boje i bez odgovora. Nisu imali bliskost. Nisu imali ni svađe. Imali su odsustvo koje je bilo dovoljno veliko da stane između dvije osobe koje su se, možda, voljele – ali nisu to nikad izgovorile na glas.

Okrenula je lagano glavu prema muškarcu do sebe. João. Brat.

Nosio je kožne cipele boje tamne čokolade, gotovo nove, koje su šutjele na debelom tepihu kao da znaju da ne pripadaju toj prostoriji. Na sebi je imao sivu jaknu krojenu po mjeri, strukiranu taman toliko da mu naglasi ramena, a ispod nje bijelu košulju čiji je gornji gumb ostao otkopčan – nehajno, ali promišljeno.

Gledala ga je kratko, gotovo sa znatiželjom, kao nekoga koga je nekad dobro poznavala, ali sada ga samo prepoznaje.

“Nisam ga vidjela… što, deset godina? Možda i više,” pomisli. Izgledao je bolje nego što je očekivala – ili je to bio samo privid, tanak sloj urednosti kojim je prekrio ono što se ne da izglačati ni sakriti.

João je otišao iz Portugala prije više od deset godina. Najprije u Barcelonu, zatim Madrid. Sanjao je o turnejama, a završio u trgovini – prodajući instrumente koje nikada nije htio svirati. Bio je dobar. Korektan. U glazbi više nije bilo strasti. Samo funkcija. A u ljubavi – ni to. Njih dvoje nikada nisu imali blizak odnos. Ne iz ljutnje – više iz navike.

JOÃO

Njene misli prekinuo je glas odvjetnika. Podignuo je pogled, po prvi put s oklijevanjem. Zatim pročitao:

– “…a futrolu od violine T&T, broj 47, pažljivo zatvorenu, ostavljam svom sinu Joãu Deskozi. U njoj je ono što mu treba. Znat će on to prepoznati.”

U sobi se nije ništa promijenilo – osim u njemu. Osjetio je napetost u trbuhu i kako mu kuca bilo u sljepoočnici. Tijelo mu je vibriralo drugačije, kao da se iznutra oslobodio zrak koji je dugo stajao.

Futrola.

Znao je koju je otac mislio. Bila je to ona koju je gledao cijelo djetinjstvo – uvijek visoko na ormaru, uvijek zatvorena. Jednom ju je pokušao otvoriti, ali otac mu je rekao:

– “To je za kasnije. Kad ne budeš više svirao za druge.”

I tad je prestao gledati prema ormaru. Ne od inata, nego jer je poželio znati kakav bi bio kad bi svirao samo za sebe. Ali život nije imao strpljenja za takve potrage.

Sjećao se njihovih razgovora. Kratkih. Redovno istih.

– “Kako si? Kako ide?”

– “Dobro. A ti?”

– “Ja isto. Ide nekako. ”

I onda tišina. Ne ona koja nešto nosi – nego ona koja ništa ne pita. Otac ga nikada nije pitao što mu je san. Nije ga pitao svira li još. Henrik je volio glazbu – ali neku drugu vrstu. Nikada nisu slušali istu. João nikada nije svirao pred njim, bilo mu je neugodno. Otac mu nikada nije znao reći: Ponosan sam na tebe. Bit ću uz tebe, samo kreni svojim putem… Nije mu nikad znao pokazati neku emociju, zagrliti ga. João se ponekad pitao da li zbog toga ni on to ne može reći ni pokazati nikome. Možda iz istog razloga. Znao je tko je i kakav bio. Znao je i koga je volio. Ali nitko od njih – nije ostao s njim.

Sad mu je otac ostavio futrolu. Bez riječi. Bez uputa. Samo: “U njoj je ono što ti treba.”
Što bi to moglo biti? Stari instrument? Njegova vlastita kompozicija? Fotografija? Nečija poruka? Adresa, upute? Ili samo praznina, ali dobro zatvorena – da je on napuni nečim što je izgubio? Nije znao. Ali htio je znati. I to je bio prvi znak života u njegovim očima nakon dugo vremena. João nije znao što je unutra – ali znao je da mora otvoriti. Ne futrolu. Sebe.

TIAGO

– “…a maslinik koji se nalazi na sjeveru, iznad Bragança, ostavljam svom sinu Tiagu Deskozi…”

Tiago je sjedio pogrbljeno, s rukama na bedrima. Bio je miran i opušten. Nije rekao ništa. Samo je blago klimnuo, više sebi nego drugima. Neki su ga pogledali sa sumnjom, drugi sa šutnjom. On je znao – nisu ga nikada ozbiljno shvaćali. Maslinik? Možda mu otac time nije dao imanje, nego zadatak. Ili iskupljenje.

Jednom, davno, dok je još bio dječak, brali su masline zajedno. Natjerao ga je na to. Nikada nije volio prirodu ni poljoprivredu. Osjećao se oduvijek kao da ne pripada ovdje. Njegov život odvijao se u lokalima, noćima i dnevnim triježnjenjem. Tišina između njega i oca bila je jedini jezik koji su razumjeli. Godinama pokušavao nagovoriti da mu pomaže u masliniku. Govorio je kako treba naučiti što znači rad, obaveza, vrijeme provedeno pod suncem. Ali Tiaga to nikad nije zanimalo. Nije volio zemlju, ni stabla, ni tišinu koju su drugi veličali. Osjećao se zarobljeno među granama, nebom i zemljom. Njegov svijet bio je drukčiji.

Ali najjasnije se sjećao onih razgovora u radnoj sobi. Otac bi ga posjeo nasuprot stola. Uvijek ozbiljan i hladan.

– “Ne možeš tako, Tiago,” govorio bi. “Život nije glazba i piće. Treba nešto stvoriti.”

– “A tko kaže da ja ništa ne stvaram?” – odgovarao bi Tiago prgavo. “Pitaš li se ti ikad kako ti živiš? Je l’’ misliš da je to normalno – ovako sam, u svom svijetu?”

Henrik bi se ukočio.

– “Pokaži malo poštovanja.”

– “Poštovanje je to što sam ovdje i slušam te.”

– “To nije poštovanje. To je obaveza. Poštovanje ćeš možda jednom razumjeti. Kad bude kasno.”

– “Sad mi treba pomoć, i nema te.

– “Nemoj tako razgovarati sa mnom. Sve što bih ti dao – uništio bi. Popio. Prokockao.”

– “Ništa ti meni nisi ni dao.”

Tada bi se digao i odjurio iz sobe. Henrik bi ostao za stolom, ukočen, nijem. Tiago nakon tog razgovora nije više dolazio. Nije želio slušati propovijedi, voditi te razgovore. Ali sada, dok je sjedio u toj tihoj prostoriji, dok su svi gledali svoje dlanove i zidove, pomislio je:

“Možda sam ga povrijedio. Oboje smo bili povrijeđeni. Tada ga nisam razumio. Sad bih… Sad bih razgovarao s njim. Čak i šutio, ako treba. Samo da nije ovako tiho.”

Marta je pogledala u njegovom pravcu i pomislila – ne glasno, ne čak ni jasno, nego negdje u sebi, kroz stisnute usne i šake:

„Pa naravno. Nije ni čudo. Ostavio je zemlju Tiagu – njemu, od svih. Njemu – koji nikada nije preuzeo odgovornost za išta. Nikada nije naučio raditi. Nije imao ni volje, ni potrebe. Što će on s tom zemljom? Otac je uvijek imao neku čudnu naklonost prema onima koji su ga razočaravali. “

Maslinik. Komad zemlje, stabla stara više desetljeća, suhi kamen, miris ulja i sunca. Ostavljeno čovjeku koji cijeli život nije znao ni s čime započeti dan. Tiago – koji živi od mjeseca do mjeseca, od sitnih poslova koje nikad ne završi, od noći provedenih po barovima uz muziku koja mu je ušla pod kožu, ali nikad u srce.

MARTA

Marta nije bila osoba za pitanja bez odgovora. Živjela je u istom mjestu gdje je otac proveo zadnje godine. Imala je muža, kuću, dvoje djece i život koji je, na papiru, izgledao kako treba. Klasična obitelj. Zadnjih mjeseci, zapravo, ona je bila ta koja se brinula o ocu. Liječnici, lijekovi, kupovina, grijanje kuće. Nije se žalila, ali je osjećala – da se to podrazumijeva za nju.

Kad bi dolazila, rijetko bi je dočekao. Većinom bi se čulo iznutra:

– “Ostavi na stolu.”

Nikada nije pitao kako je. Nije rekao: Hvala. Jednom, prolazeći kraj nje, zaustavio se i rekao tiho, gotovo usput:

– “Mogla bi pripaziti kako izgledaš. Bar zbog muža.”

Nije to rekao s osudom. Niti s brigom. Rekao je to kao netko tko zna kako ljudi jedni druge prestaju gledati ili osjećati. Bio je takav. Iskren i surov. Rijetko bi podigao pogled. A kad bi odlazila, vrata iza nje zatvarala su se polako, bez zvuka. Volio je živjeti sam. Uvijek je čuvao svoju tišinu. Kao da skriva nešto što je samo njegovo. Ne od drugih – nego od svijeta. Marta to nije znala imenovati, ali je osjećala. Bilo je u tom njegovom pogledu nešto zadržano. Neizrečeno. Nikada joj nije dao priznanje za ono što je činila. U njegovim očima vidjela je samo osudu.

A sada… sada je kuću dobila Beatriz. Iz Londona. Ona koja se pojavljivala jednom godišnje, s koferom i cipelama za drugu klimu. „Zar nije bilo logično da kuća ostane ovdje? Meni? Pa ja sam bila tu. Ja sam znala kad mu treba nešto. A Beatriz…“

Marta je sjedila uspravno, bez grimase, ali su joj obrazi bili blago napeti, a vilica stegnuta. Imala je onu vrstu lica koja ne traži pažnju, ali koje ostaje u sjećanju. Tamna kosa bila joj je zavezana u punđu, a na sebi je imala jednostavnu haljinu – funkcionalnu, bez ukrasa. Bila je to žena navikla na obaveze. Na red. Na to da dan ima početak, sredinu i kraj.

Njezin muž – Artur – bavio se prirodom, kako je on to volio reći. Imao je polja loze, pravio izvrsno vino, prodavao maslinovo ulje lokalnim trgovinama, i varao je Martu gdje god je stigao. Znala je to. Nije više ni pokušavala ne znati.

Zato ju je ova odluka pogodila. Tiho, ali duboko. Ne zbog maslinika. Ne zbog Tiaga. Nego zbog pitanja koje nije mogla izgovoriti:

„Što otac time govori? I zašto meni ništa ne govori? Što sam radila krivo?“

---

Henrique Emanuel Deskoza imao je šestero djece. Četiri kćeri i dva sina. I svi su sada bili prisutni. Marta i Clara – dvije sestre koje su ostale u Portugalu, živjele su ne više od dvadesetak kilometara od njegove kuće u Portu. João je stigao iz Madrida, gdje se godinama pokušavao održati između ambicije i realnosti. Tiago, najtiši, došao je s juga Portugala, iz Faroa, gdje je živio svoj život, gotovo nevidljivo. Inès je doputovala iz Francuske, umorna, ali sabrana. A Beatriz – najmlađa – sletjela je iz Londona s velikim koferom i malim željama.

---

Glas odvjetnika ponovo je ispunio prostoriju – nepromijenjen, hladan, ujednačen – kao da čita tehnički priručnik, a ne posljednju volju jednog čovjeka. S vremena na vrijeme čulo se tiho šuštanje papira dok bi okrenuo stranicu – uvijek pažljivo, s poštovanjem koje nije bilo osjećajno, već profesionalno.

Nastavio je bez oklijevanja:

– “…a putovanje sa svim plaćenim troškovima, u trajanju od šest mjeseci, s početkom u Napulju i završetkom u New Yorku, ostavljam svojoj kćeri Marti Deskozi. Nadam se da će krenuti. Ako ne sada – onda neće nikada.”

Nastupila je pauza. Marta nije izustila nikakav zvuk. Niti pogledala ikoga. Samo je spustila pogled na stol. Je li to što je osjetila bilo olakšanje? Ili šok? Šest mjeseci u Americi, sama… Ona? Nekada je, dok je ljuljala djecu, dok je kuhala – razmišljala o tome kako joj je život mogao biti drugačiji. Bila je prelijepa mlada djevojka, spremna za sve izazove u životu. Vesela, zdrava, poletna. Zaljubila se i u roku od tri mjeseca ostala trudna s prvim djetetom. A onda su došle godine bez pitanja. Muž je postao čovjek koji zaboravlja rođendane, a pametno skriva poruke. Marta je ostala. Jer netko je morao.

Sad joj je otac – čovjek koji je nikada nije pitao za snove, za kojeg je mislila da je uopće ne primjećuje niti razumije – ostavio kartu. Put bez objašnjenja. Put bez opravdanja. Samo ključ u bravu koja otvara novi put.

Po prvi put u životu – Marta nije osjećala krivnju. Samo mogućnost.

KLARA

– “…sve slike i umjetnine koje posjedujem ostavljam svojoj kćeri Klari Deskozi…”

Klara je naglim trzajem podigla glavu. Nije očekivala ništa od njega. Otac nikada nije skrivao razočaranje prema njenom načinu života. Živjela je od danas do sutra, a prekosutra je bilo daleko. Nije imala muža ni djecu, ali imala je sustanare i malu kolibu iznad mora. Bio je to njezin svijet mašte i iluzija. Pisala je manifeste i borila se sama sa sobom. Nekima je to bio poraz. Njoj – jedini način da diše.

Život joj je prolazio pored, ali ljepotu života nikada nije upoznala. Novac joj je bio potreban – puno više nego sentimentalnost. Ali upravo zato: zašto joj je to ostavio? Portret iznad njegova stola? Zar njoj?

Imala je trideset i četiri godine. Živjela u istom gradu kao i otac, ali u kući s nekoliko stanara, u iznajmljenoj sobi punoj knjiga, bilježnica, razbacane odjeće i razglednica s mjesta gdje nikad nije bila. Nije završila ništa: ni školu, ni ideju do kraja. Bila je slobodna, ali bez pravca. Uvijek na rubu – obitelji, svijeta, same sebe.

Portret o kojem je riječ – vrijedio je, to je znala. Ali to nije bilo ono što ju je zaboljelo, ni što ju je uzdrmalo. Bilo je nešto drugo: zašto baš njoj? Otac, koji nikad nije cijenio njezine izbore, sada joj ostavlja ono najosobnije. Pomisao da bi mogla prodati sliku i ostale umjetnine prostrujala joj je kroz glavu, brzo i praktično.

Sjetila se jednog od rijetkih razgovora s ocem, koji nije završio šutnjom. Bili su sami u njegovoj radnoj sobi. Na stolu uredno složeni papiri, olovke na istom mjestu. Sjedio je za stolom, ruke prekrižene.

– “Klara… jesi li ti sretna?”

Pogledala ga je iznenađeno.

– “Kako to misliš?”

Zastao je. Pa rekao ravno:

– “ Ne muči li te što ljudi pričaju o tebi?”

Ona se gorko nasmijala.

– “ Ne. A tebe? Muči li tebe što pričaju o meni? Ili – o tebi? Misliš li da ti živiš slobodno?”

Henrik je na trenutak spustio pogled.

– “U posljednje vrijeme… razmišljam o tome što je ispravno, a što nije. Mislim da je najvažnije da čovjek može reći da je zadovoljan i sretan… u tome kako živi. Jesi li ti zadovoljna, Klara?”

– “Jesam,” rekla je bez oklijevanja.

– “Drago mi je za tebe.”

Zastao je. Pa dodao, tiše:

– “Istina, nije to život za koji sam mislio da ti pristaje. Ali ako si sretna u njemu… mogu to poštovati.”

U njegovom tonu uvijek je bilo nečega što je mirisalo na prijekor. Možda i sarkazam. Ali tada, u tim rečenicama – bilo je nečeg drugog. Ne priznanje. Ne bliskost. Bilo je to više nešto što je govorio sebi, nego njoj.

---

Inès, sestra koja je do tada šutjela, progovorila kroz stisnute zube:

– “Zašto njoj sliku i umjetnine? Prodat će. Kao i sve ostalo.”

Tišina. A onda Beatriz, hladno:

– “Oprosti, Inès, a zašto se ti miješaš u to što je tata odlučio?” rekla je ravnim, ali oštrim glasom. “To je njegova posljednja želja. Ne tvoja.”

Odvjetnik nije podigao pogled. Samo je nastavio čitati, istim glasom, istim tonom.

– “Svu gotovinu koju posjedujem, kao i sredstva na bankovnim računima, ostavljam svojoj kćeri Inès Deskozi. Nadam se da će shvatiti da novac ne kupuje vrijeme.”

INÈS

Inès je ostala mirna. Naizgled. Ali rečenica ju je pogodila ravno u srce. Bila je to posljednja strijela njenog oca – izbačena precizno, direktno, bez ukrasa. Znala je – bila je daleko. Kad bi dolazila u posjet, uvijek bi donosila poklone za oca. Fino pakirane kutije, parfeme, skupe čajeve, svijeće, košare s delicijama. Sve pažljivo odabrano, elegantno, diskretno. Henrik bi ih uzeo bez komentara. Samo bi kratko rekao:

– “Hvala ti,” i stavio ih sa strane.

Jednom prilikom mu je rekla:

– “Ne sviđa ti se?”

On je pogledao u nju. Mirno, tiho:

– “Pokloni su u redu. Ali važnije mi je da te vidim. Da malo pričamo, da te osjetim. Pokloni mi nisu potrebni.”

Ona je šutjela. Nije znala što bi rekla. Možda jer su joj pokloni bili zamjena za ono što nije znala dati. Zato što joj je bilo lakše pokazati pažnju kroz stvari, nego sjesti i pitati: Kako si, stvarno? Uvijek su razmjenjivali iste suhoparne rečenice, one koji koriste ljudi koji ne znaju što reći ili čime ispuniti prazninu između sebe:

– “Kako si?”

– “Dobro. A ti?”

– “Isto dobro.”

Nije je pitao o mužu. Niti o poslu. Ni ona nije ništa pitala njega. Nije je zanimao njegov život niti kako provodi dane. Bila je odgojena za kontrolu, za samopouzdanje, za vanjski mir.
A Henrik je znao točno što se iza toga krije. Jer je godinama živio na isti način kao ona. Zato joj je ostavio sve – novac, račune, gotovinu. Kao da je time rekao:

“Znam da je to tvoj jezik. I evo ti ga. Ali znaj – ono što meni nikad nisi znala dati, nije se moglo kupiti. Vrijeme i ljubav se ne kupuje.“

Otac, koji nikad nije tražio ništa, sad je ostavio najviše – i time rekao da je dobio najmanje.

Živjela je u Lyonu, u elegantnoj četvrti sa suprugom, Gérardom de Valcourom, pripadnikom stare francuske obitelji koja je još uvijek držala do stila, iako je pravo bogatstvo već odavno pretvoreno u imidž. Inès i Gérard nisu mogli imati djece. O tome se rijetko govorilo. Umjesto toga, ona je gradila karijeru, društveni status, dom koji je mirisao na svježe cvijeće i bio ispunjen tišinom koja se s vremenom činila normalnom. Novac joj nije trebao. Suprug joj je bio bogat. I baš zato – ovaj dar je bio kazna. Ili poruka.

Gledala je redom lica oko sebe. Marta – klasična domaćica, umorna od rutine i lošeg braka. Klara – izgubljena u neizglednim borbama. João – prazna stolica prošlih ambicija. Tiago – propao, ali još uvijek naočit, Beatriz – prisutna, čak i kad nije. A onda je pogledala sebe – i pomislila kako je previše uređena za ovu prostoriju.

Zašto joj je ostavio novac? Stisnula je ponovo usne… Bio je to šamar koji nije očekivala. Niti zaslužila.

Odvjetnik Álvaro podignuo je pogled, zatvorio fascikl i tiho rekao:

– “To je bila posljednja volja gospodina Henrika Emanuela Deskoze.”

Tišina je pala kao snijeg – gusta, ali mekana. Nitko nije imao što dodati. Ili nitko nije znao kako, ni što reći.

A onda, iznenada, Klara je upitala:

– “A što je s Mateusom?”

U sobi se osjetila nagla promjena.

– “Nije tvoja stvar,” promrmljao je João.

– “Pusti to,” rekla je Marta. “Ne sad.”

Ali bilo je kasno. Ime je izgovoreno. Odvjetnik je, bez oklijevanja, rekao:

– “Gospodin Mateus, nije predmet ove oporuke.”

U prostoriji je tišina disala napeto, kao da čeka da netko nešto slomi. Svi su znali tko je bio Mateus. Bar otprilike. Nitko nije znao što je bio.

Tada se Tiago uspravio.

– “Vi svi… ponašate se kao da ste nešto izgubili. A vi ste njega davno ostavili. Sad ste samo došli ovdje provjeriti jeste li nešto dobili. A on – on je bio cijelo vrijeme uz njega.”

Rekao je to jednostavno. I sjeo. U toj tišini, svi su znali: rekao je istinu.

Ustali su, uzeli svoje stvari i krenuli prema vratima. Izašli su tiho, skoro neprimjetno. Jedan za drugim. Iza njih su ostale razbacane stolice i Álvaro, koji je ostao sjediti. Otvorio je ladicu iz masivnog drvenog stola i izvadio bijelu kuvertu. Naslonio ju je na stol. Na njoj je stajalo:

„Za Mateusa. Samo njemu.“

---

Pola sata kasnije, pojavio se muškarac. Star oko četrdeset i pet godina, tamne kose, mirnih pokreta. Lice mu je bilo blago, oči tihe.

Pokucao je tiho. Álvaro nije ustao, samo je rekao:

– “Slobodno je. Uđite.”

Zakoračio unutra. Kratko je kimnuo prema odvjetniku a ovaj ga je pogledao duboko, dugo. Ustao je i pružio mu kuvertu, ne rekavši ništa. Mateus ju je primio. Pogled mu je pao na rukopis na prednjoj strani. Prepoznao ga je odmah. Zadrhtao je, gotovo neprimjetno, i izišao iz prostorije bez riječi.

Nije otišao daleko. Samo nekoliko koraka dalje, niz ulicu – dok nije došao do kamene ograde s pogledom prema moru. Sunce je bilo visoko, a vjetar blag. Naslonio se na zid i sjeo na topli kamen. Duboko je udahnuo. Kuvertu je prislonio na grudi, zatvorenih očiju. Neko je vrijeme samo sjedio tako i osluškivao zvukove mora i vjetara.

Sjetio se je slike koju nikad neće zaboraviti. Henrik sjedi u vrtu, u drvenoj ležaljci, s rukama naslonjenim iza glave. Bio je topli, sparni dan poput ovoga.

Pomislio je na njegovo pravilno, oštro lice – preplanulo od sunca. Oči zatvorene, ali na licu osmijeh.
Mateus je tada prošaptao:

– “Sjećaš li se dana kad smo se upoznali?”

Osmjehnuo se je prema njemu i rekao:

– “Naravno da se sjećam. To je bio najljepši dan u mom životu.”

Mateus je sjedio na kamenom zidiću, kuvertu još nije otvorio. Bila je pritisnuta na grudima kao da nešto drži srce na mjestu. Sunce je lagano klizilo niz jug, u more.

Dobro se je sjećao tog dana.

Došao je po preporuci iz lokalnog muzeja. Henrik je imao nekoliko starih okvira i dvije slike kojima je bila potrebna restauracija. Ušao je u kuću, a sa sobom je nosio drvenu kutiju s alatom, pažljivo zamotane četkice i malu bocu čistog alkohola za čišćenje stakla.

Nisu se rukovali, samo je pokazao prstom prema sobi u kojoj su bili smještene stvari za popravak. Mateus je prošao je tiho pored njega i sjeo za stol. Otvorio je kutiju, stavio naočale s tankim crnim okvirom i počeo s radom.

Henrik ga je pažljivo promatrao. U jednom trenutku rekao mu je:

– “Zanimljivo je… kako znaš što se još može spasiti, a što više nema smisla popravljati.”

Mateus nije podigao pogled. Samo je tiho odgovorio:

– “ Ne spašava se ono što je savršeno. Spašava se ono što se još može spasiti.”

Nakon pola sata Henrik se je vratio se s bocom vina i dvije čaše. Nije rekao ništa. Samo ih je stavio na stol. Mateus se blago nasmiješio. Tog dana su pričali do kasno u noć. Ne o okvirima, ni o umjetnosti. Pričali su o svemu. O godinama koje su prošle iza njih i o onima koje tek dolaze. Ni jedan od njih nije spominjao obitelj. Ni sinove, ni kćeri. Ni žene. U jednoj rečenici, izgovorenoj kao usput, Henrik je rekao:

– “Znaš, ponekad mi se čini da ljudi popravljaju predmete jer nemaju hrabrosti popraviti sebe.”

Mateus je odgovorio:

– “A možda, ponekad, popravljamo predmete – zato što ne možemo popraviti sebe.”

Henrik je natočio još jednu čašu njemu i sebi. Bio je to dan kad su se upoznali. I početak njihovih zajedničkih petnaestak godina suživota, podrške i ljubavi.

Kuverta je još uvijek bila prislonjena na njegove grudi. Neotvorena. Zgužvana među prstima. Bile su to njegove posljednje riječi njemu, koji je bio netko njegov. Nije je imao snage otvoriti i pročitati. Čuti njegove zadnje riječi. Kao da je time što to odgađa, želio odgoditi misao da ga više nema. Bol mu je razdirala grudi a misli su letjele nevjerojatnom brzinom slažući slike njihova života, podsjećajući ga na to što je upravo izgubio. Pogledao je ponovo prema moru i duboko uzdahnuo. Sunce je pržilo. Dan u Portu bio je kao i svaki drugi ljetni dan u Portugalu. Pun mirisa mora.

KRAJ