Prije nego što Vrata iskupljenja otvore svoje stranice i krenu svojim putem — a izlaze, eto, već u lipnju 2026. — želim vam ispričati kako je i zašto uopće nastalo ime, moj pseudonim – Eva Lucas.
Odvest ću vas nakratko u jedan zanimljiv početak. U moju tamnu sobu, u kojoj je po cijele noći gorjela crvena žarulja. Gitara naslonjena na krevet, otisci velikog dlana zalijepljeni na zidu i stara pisaća mašina na stolu. Tišina koja zuji u ušima, a ja s jedva kojih jedanaest godina pišem „Memoare propalog čovjeka“.
Svake noći isto: mama protestira iz svoje sobe i lupa mi po vratima, sestra orkestrira iz svoje sobe, a ja u glavi gradim sudbonosnu knjigu i roman koji će mi promijeniti život… iako nisam bila ni propala ni blizu čovjeku. Ali pisati — to sam već tada znala da moram. Naravno da sam i tada pisala – noću. Ponekad (gotovo nikad) se stvari ne mijenjaju, zar ne?
Godinama poslije, u razdoblju kada mi je hitno trebao brz način da zaradim nešto gotovine, napravila sam popis: što ja znam raditi? I kako sve to posložiti u nešto korisno? Pisala sam oduvijek. Imala sam već započet roman „Pan American Highway“ i jednu pripovijetku za djecu. Živjela sam tada u Rijeci, nazvala prvog izdavača čiji sam broj našla i dogovorila sastanak u narednim danima.
Sve je to bilo jako brzo – i kao i uvijek — s „Evom Lucas“ vrlo uspješno.
Tako sam upoznala Emila i Zdravka iz izdavačke kuće Dušević & Kršovnik. Sjeli smo, pogledali se i — kliknuli. Divni ljudi, obojica. Pitali su me mogu li završiti taj roman koji sam im poslala, i još dva takva slična po stilu rukopisa pripremiti… u tri mjeseca.
Tri mjeseca. Tri naslova.
Rekla sam: „Naravno. Gdje je ugovor da potpišem?“
I tako su nastali moji prvi romani:
Henry Tool’s Film
Pan American Highway
Placida Curatto
Svaki duboko nadahnut mojim životom ali na različite načine:
Placida, pjevačka zvijezda — koja raste pod svjetlima showbiz svijeta… i pod sjenom mafije.
Henry Toole’s — redatelj koji režira vlastitu otmicu da bi platio porezni dug.
A Pan American Highway, autocesta koja spaja Ameriku i Meksiko, povezuje i likove koji su mi tada bili jako važni.
Ti su romani još uvijek u gradskim knjižnicama — posudite ih, pročitajte ako vas zanima.
Jednom sam, ne sjećam se više koju od te tri, poklonila knjigu Borisu. Njegova sestra ju je na odmoru uzela „samo da ima što čitati“ — a onda me tražila po knjižnicama.
„Tko je ova autorica? Gdje mogu naći još njenih knjiga?“
Ne, pa ne mogu vjerovati da je to Katja pisala… Ma ne.
Jer na koricama nije pisalo moje ime. Pisalo je — Eva Lucas. Morala sam je nazvati na telefon da je razuvjerim i poslala sam joj još dva moja romana na poklon.
Samo mali broj ljudi tada je znao da sam to ja. A meni se svidjela ta tajnost, ta misterioznost… mogućnost da radim bez očekivanja i predrasuda. Uživala sam u tim trenucima — bila sam nevidljivo vidljiva. „Prepoznata kao čitko štivo“, ali ne poznata. Tiha, tajanstvena, zadovoljna. Bio je to jako dobar osjećaj. Da, trebala mi je ta pozadina. Neko moje mjesto — bez ljudi. Sloboda da budem nevidljiva. Da me nitko ne komentira ili ne gura u ladicu:
„Ona snima spotove… režira… fotografira, bavi se modom, piše za kazalište… i još piše romane?“
Sve to skupa mi je tada bilo previše.
A onda se u mom životu dogodio film koji nije bio snimljen. Scenarij koji je postao roman. Roman koji je postao trilogija. I tada su mi izdavač, moja sestra i još neki dragi prijatelji rekli:
„Vrijeme je da na tvojim romanima stoji tvoje pravo ime.“
I poslušala sam ih.
Na međunarodnom tržištu i dalje ću biti Eva Lucas — pregovori su u tijeku i to ime ima svoj put. Možda jednog dana dodam i treći pseudonim. Zašto ne? Recimo Bismarc — pod tim sam pseudonimom pisala u svojim mladim danima za jedan časopis.
Jer — sve više mislim da život doživljavam preozbiljno i mjenjam se. Da, nije lako ali zašto ne? Pa sam odlučila ” pustiti” sve ono što me opterećuje i prihvatiti život i sve što radim – kao igru i zabavu. Neka sve ide svojim putem, ne kontroliram više, puštam da me vjetar nosi. I duboko dišem.
Ono što želim reći jest: pisanje je put. Ponekad strm, pun krivina, ali uvijek nevjerojatno vrijedan. Biti pisac je jedno zahtjevno putovanje — tek sada vidim koliko tu izazova postoji. Na sljedećim kavama Coffee2Go ispričat ću vam o tome: kako je nastao moj roman Vrata iskupljenja, kako sam stvarala neke karaktere i likove u trilogiji, zašto volim neka mjesta, neke ljude, kako pišem, kako mi dolazi inspiracija i kako slati rukopise stranim izdavačima i na što paziti. Reći ću vam i kakve sam sve odgovore dobila — odbijenice, ali one ohrabrujuće, nježne s konkretnim savjetima. I — da — ispričat ću vam kako je nastao trailer za Vrata iskupljenja prije više od deset godina. Koliko je ljubavi, strasti i energije tada bilo u igri. Jer to je jedna od onih priča koje se zauvijek pamte. U stvari toliko toga vam imam za ispričati, ne znam od kuda da krenem…
Ali za danas — naše vrijeme za kavu je gotovo. Spustite prozor, udahnite duboko i zapamtite:
Pisac se ne rađa — pisac se otkriva.
Vidimo se uskoro, u novom zrnu kave koje tako fino miriše i koje pokreće dan.
Aktualno izdanje
